Pas laje, karavan prolazi!


Danas mi se uvrtila ova narodna „umotvorina“ – pas laje karavan prolazi. Prvo, jutarnje buđenje s vječitim odgađanjem na popularni „ snooze“, uvrštava me u grupu ljudi koji se od milja nazivaju snuzeri. To je, valjda, oduvijek tako moralo da bude. Čak i ono kad te roditelji dozivaju da uđeš u kuću, gdje se bez daha „dereš“ – još samo 5 minuta!!! Valjda je i to neki izbjegli snooze dječijih usta.Teško se ustajalo u vrtić, u školu, na ispite, sad i na posao. To je djelić sekunde kojim ti gospodariš teškim kapcima, lošom voljom, smežuranom facom i naklaćenim jastukom, djelić u kojem si ti kralj Snuzilenda.
Kad snooze izlaje svoje, teška kao karavan deva ustajem na sve lijeve noge i počinjem svoj dan. Palim laptop kažiprstom, više nema deska i paljenja nogom, traženje muzike na YouTube i odlazak u tuš. Kafa, jutarnji jednim okom, portali drugim okom, nije ni čudo kako čovjek vremenom fasuje strabizam. Red vjesti, red muzike, uvijek isto, novi kasapi kolju pod rep, bla, bla, cipele i preko vrata.
Od kuće do posla srećem krda pasa, avlijaner do avlijanera. Svaki ružan na svoj način. Tek na nekom vidiš da ga je pokačio negdje u 5.om koljenu neki rasni, ali tanko. Nema manira. Pokušavam naći vezu između poslovice i raznih avlijanera. Nije to ta veza. Možda, narod laje, karavan prolazi. Ovo naše vječno – gdjesmos, štasmos, rihtung kosmos. Na samu pomisao, ulozila bih kviska i pritisnula sat na još jedan dobitni snooze i zaklopila oči. Onda skontam, moj kukavičluk me uvrštava u veliki postotak ljudi koji gledaju kako karavan prolazi, ali ne reagiram na to. Ne znam da li je u pitanju izraženi građanski kukavičluk pojedinca ili mase. Pripadam u skupinu ljudi koji voli ljude, volim kad nekom dobro ide, jer mi onda izgleda kao da nije baš sve ovdje beznadežno. Vrlo često me u svemu ovome nasmije činjenica kakav smo narod, baš kao iz vica. Mujo uhvati zlatnu ribicu, jel’ već kako je naš Mujica vazda pripadnik glupljeg spola, pardon, predstavnik glupe nacije i ona ga upita – Ako me pustiš, ispunit ću tri želje!? Kaže Mujo mrtav hladan, nek’ komšiji crkne krava, a i onom drugom nek’ crke krava. Dobro, a šta je s trećom? Nek’ i meni crkne krava, da mi ona dvojica ugursuza ne dolaze po mlijeko.
I tako, na putu ka poslu povežem ja ovu poslovicu s mnogo čime. Kad mi mama pokušava objasniti zbog čega sam je uzrujala, izleti joj – kera laje, karavan prolazi. K’o biva, šta god ti pričam, na jedno uho ušlo,a na drugo izašlo.
Da li smo vječni taoci ove izreke, od roditeljskog gnijezda do momenta kad smo sami se vinuli u nebo? Kada vremenom promjenimo par brojeva u cipelama, porastemo u konfekciji, šta se desi s našim mozgom? Ostane, onako nabubren od informacija, zarobljen u uskoj lobanji, pa nam ne dozvoljava da reagiramo na vanjske podražaje? Zar smo se samo fizički razvili, a psihički ostali na nivou djeteta? Pa i ono dijete na početku storije se znalo izboriti za 5 minuta igre. Na žalost, moram konstatirati, da pas laje, a karavan prolazi. I što je lijepo jedna osoba napisala „Razumevanje egsistira u periodu dok se ne pređe u karavan, pa se onda zaboravi sve rečeno, a psi nek laju, oni i onako po narodnoj mudrosti, prave buku u prazno“.
Dragi moji, pas laje – karavan prolazi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s