Od Saraj’va do Danske i nazad


Neki dan sam imala svoj trideset i četvrti rođendan. Interesanto, kad se čovjek osvrne, pa sagleda svoj život, ne bi nikada rekao da će mu se proslave rođendana dešavati u velikim gradovima. Od Saraj’va do Danske i nazad.
Za 7. Rođendan – urnisala roditelje da me vode u Sarajevo da vidim Vučka ( snijeg iznad glave, gužva u vozu i sjedenje od Doboja do Sarajeva na koferu ), isplatilo se je.Onda jedna rupa od metar godina do ranog puberteta. Ratna ‘93,95 i 95 u Zagrebu. Da se ne bi neki ljutili na mene, ne sjećam se, ali i dan danas imam neke interesantne četkice za sjenila koje koristim i nema šanse da se ne sjetim svojih zagrebačkih „ friendica“. Onda ’96, Kopenhagen, tačnije komuna Ølstykke . Interesantan običaj na koji se i moja rođena tetka, a koja živi tamo od ’72, „primila“, je da ti napušu brdo crveno-bijelih balona, okite kuću danskim zastavicama i da ti donose poklone ljudi koje znaš i ne znaš. No, to nije smetalo da iduće godine slavim rođendan u Innsbrucku, bez imalo laži, mislim da ga se ne sjećam. Ili sam pomješala dvije godine Danske i Austrije. Kako god, onda je uslijedila izbjeglička kompilacija i panika. Ne želim više da živim u inostranstvu, ne želim da kad dođem vidjeti roditelje, ljudi me pljuju s nekim glupim nadimkom „ dijaspora „ i puštaju mi pjesmu Dine Merlina „ Gdje si bio ti kad je bilo najteže“. Gdje sam ja bila, sigurno je bilo mjesto zaštićeno od granatiranja, gladi i strahovanja. Svakako je bilo mjesto gdje onaj koji mi je puštao istu pjesmu kad god uđem u kafić, da bi me isprovocirao, a za odgovor ne bi baš dobio ništa, mogu reći, bila sam tamo gdje sam se najmanje nadala da ću biti.
Kad su se ljudi navikli da više nisam dijaspora, usljedili su studentski dani i svakidašnjica Sarajeva. „ Sarajevo, kristal od sećanja..“, ni blizu onog Sarajeva kojeg sam udisala ’91 u decembru pred koncert „ Ekatarine velike“ i njihove promocije „ Dum dum“ albuma. Sarajevo je bio grad u kojem sam izbjegavala slaviti većinu svojih rođendana. Išla sam u ilegalu kod roditelja, dobrih par godina. Tamo su bili i neki moji novi prijatelji i prvi osjećaj da sam možda, ipak, povratila taj osjećaj pripadnosti, kuće… i tako do nekog 27. Rođendana, kada sam priredila dernek malo većih razmjera u mom stanu. Bilo je više poznanika nego pravih prijatelja. Mnogi su se čudili što u mojoj kuhinji mjesto ima mašina za veš. Drugi nisu imali problem ni sa čim. Tog se rođendana dobro sjećam, izgledalo mi je kao da smo svi sretni. Barem sam ja bila. Za poklon mi je ostao moj secesijski namještaj još stariji nego što je bio. Ocjena rođendana na fakultetu je prošao zadovoljavajuće, kao i sama uspješna godina studija….Onda opet par godina nizbrdice…bedačenje pred tridesete, pa tridesete…bez ikakvih odlazaka u neki grad, bez želje i ambicije.

Prošle godine se sjećam živo i drago mi je što je tako. U Sarajevu, jel’, gdje bi čovjek mogao biti, ako je već negdje pustio korjene, a februar baš nije mjesec godišnjih odmora. Možda je dobar za parenje mačaka i što uvijek sluti da će brzo mart. Dobre stvari s 33. Godine je da nisi Isus Hrist i da te nitko neće razapeti na neko raspelo radi tuđih grijeha. Nisi samarićanin, ali nisi ni hrđav. Osjećaš se dobro, zadovoljno, ispunjeno, voljeno i dobro došlo u drugu životnu dimenziju. Kad povučem paralelu sa 27. i 33. Rođendanom, osjećaj je isti. Kao da si bio na Mt. Everestu bez imalo napora. Kao da si se oprostio sa teretom koji dugo nosiš i prihvatio novi teret predstojećih godina, ovaj put te je još manje strah. Ovaj put si okružen s duplo manje prijatelja, ali barem su ostali oni dobri, oni koji se na tebe ne ljute ni kad im se ne javiš metar dana.
Europske metropole su mirovale od moje pojave, jer biti bosanac znači, imati plavi pasoš sa humanitarnim grbom i biti zatvoren i odsječen da otputuješ bilo gdje, osim u Tursku, Hrvatsku i Srbiju. I u Tursku, da ne zaboravim, avionom.
Nego, odoh ja daleko. Neki dan sam bila u Beogradu, otišla na ličnu kartu, kao i uvijek. Do neki dan je Beograd bio grad gdje se išlo Titu na grob ili spominjalo kako se šetalo po Kalemegdanu i kupovale skupe cipele kojih nema u našem gradu. Dobra stvar je bilo predivno febuarsko vrijeme, vreva na ulici i intima velikog grada. Niko te ne zna, ne pozdravljas nikog ni na pet kilometara, sam si sa svojim mislima na jednoj strani i sa rukom zgužvanom u ruku voljene osobe, s druge. Veseli me ova moja rođendanska mantra. Nije mi bitno koliko sam stara, ali uvijek razmišljam gdje ću biti na taj datum iduće godine. Možda opet u Sarajevu, Beogradu, Tešnju, možda na brodu prema oslobođenom Egiptu. Pošto je danas rođendan Kurt Cobain, poslušat ću još jednu pjesmu od Nirvane i leći ću pred televizor.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s