PUT ZA EVROPU U POKUĆNICAMA


U Osnovnoj školi smo učili iz Prirode i društva sve i svašta. Nikad nisam kontala ni prirodu, još manje društvo, po prirodi sam bila introvertna, ali to nije pripadalo u tu vrstu prirode, ta je osobina ,tačnije, društveni tip – čitaj – ne znam na koga sam ispala takva. Nego, priroda i društvo, priroda nas je učila mnogo čemu, ono kuća, puteljak, baba vuče repu, iza nje deda, ovo i ono… i onda u neka doba nastupaju krave, koze i ovce. Krave: Simentalke, buše…koze, divokoze, otkud znam, ovce: merino, mediteranska i ove klonirane ovce Dolly. Kad bi se opet vratili u osnovnjak, pitam se u koju bi vrstu ovaca nas uvrstili. Ovdje bi se odlično uklopila sa šalom da sam student koji je došao na ispit iz biologije i povukao pitanje o slonovima. I tako on otpočne priču – Slonovi su velike životinje i imaju velike uši. U ušima žive gliste, a gliste se dijele na….. i tako redom, pričam o onome što znam, a ono što ne znam pokušavam sakriti sama od sebe.
Nego, jutros čitam velikim slovima „ Moguće ponovno uvođenja viza u našem regionu“. Osjećam se kao lik iz crtića, rastu mi magareće uši i preko čela mi piše „Donkey“. Šta sad? Magarci su čudne životinje i imaju veeeelike uši, a u njima žive gliste, a gliste se dijele na… Ne znam biti ni tužna oko ove vijesti, valjda nisam dobro ni primila prvu – da smo ušli na bijelu listu šengena. Sad se već pomjeramo prema sivilu.
Nije ni čudo – govori mi prijateljica, koja je rođena sarajka, a zbog poslovnog angažmana živi i radi već duže vrijeme u Crnoj Gori. Kaže – moja mama je odmah rekla šta će nam se desiti. Kada je putovala u Njemačku i susrela bus pun makedonaca, sve neka bijeda u kućnim papučama. Elem kako ona reče, kada ove vide da su krenuli u Evropu u pokućnicama, odmah će nam vratiti vize. Vala, nije žena bila daleko od istine! Ne znam za ostale, ja pokućnice ne nosim u kući, čak ne podnosim trenerka verziju da se „ pližem“ po kućnom namještaju, znači, ako im pošaljemo u Evropu opis ormara, pročitanih knjiga, listu prijatelja, platnu listu, listu nekretnina,popis omiljenih parfema, ne znam, vjerovatno nešto nedostaje, ali neka nam Headmaster of Schengen pošalje šta mi treba da popišemo, osim stanovništva, pa da im pošaljemo listu nazad, jer mi bi neki i dalje da idemo bez problema u Evropu, ja ću, evo, iz kuće izbaciti sve pokućnice. Kad budu dolazili gosti, nek ponesu svoje – to je njihov problem. Neću da stojim u vječnom mraku i govorim, tako nam i treba. Meni tako ne treba, meni tako nije bolje! Meni nije trebao rat da vidim Evropu i prije 1992. Čini mi se da je bila 1988, kad sam prvi put putovala za Kopenhagen, srce nateklo k’ da je katedrala. Na bus smo čekali u Slavonskom Brodu. Stari se nešto napravio švabo, ko njemu se ne ide, odvukao nas na bus i vratio se kući. Ja oduševljena. Bus na sprat, wow! Mjesto na „ sećiji“, double wow! Čovjek u čošku sećije, Bogu plakat’. Guli krst negdje – težak je kruh pečalbe. Šibamo auto-putem, negdje smo već blizu slovenačke granice. Onako, prosječno neprijazni granični službenik, tek toliko da ti drago bude što su te iz istorije učili da je Gavrilo Princip heroj, a ne uzjogunjeni, tuberan što je ubio plemenitog austrijskog princa i njegovu ljupku ženu. Kad vidiš slovenca graničara, sretan si što nisi ostao pod austrijskom upravom –jer, ovakav bi te gazio da može svaki dan, tapšao po leđima i govorio – Glupi, bosanec. Ulazimo u Austriju, predivan prizor pokvaren nemarnošću čovjeka iz čoška. Vadi kesu, iz nje neki masan sir i glavicu luka. Razumijem, putuje duže od mene, negdje po akcentu je iz „ Južnu Srbiju“. Da ne vidjeh, ne bih ni vjerovala. Uzima nož, reže komad sira, grize luk i onako zamašćenom rukom kvari prizor „savršeno“ ekološki osvještene Austrije. Masnim dlanom, poput šmirgl-papira, iscrtava krug na prizoru. Alpe se ovim jednostavnim opisom geometrijskog tijela pretvaraju u najružniji prizor ikada. Ružan, sa zadahom luka. Vozač naizmjenično vrti jednu te istu kasetu od Džeja. Ako stavimo u formulu da je put trajao 36 sati, a da je kaseta uglednog građana beogradskog Dorćola trajala 55min, male su šanse da putnici u nekadašnju Evropu nisu ušli sa odličnim predznanjem tekstova sa ovog albuma.Današnje pokućnice u kojim makedonci furaju u azil u Evropu su tadašnji gastarbajteri zamjenili Boroletama i šuškavim Sergio Tacchini trenerkama ljubičasto-zelene boje.
Danas kad razmišljam o ovome svemu, složit ću se sama sa sobom. Za par dana ću u rukama imati biometrijski pasoš, namjera mi je da putujem. Ne interesuje me da li je neko krenuo u Evropu kao turista, azilant ili kao student. Da li u torbi pored osnovnih stvari ima kolut sudžuka, suho meso, hermetik bureka, pohovano pile,jutarnje novine,sliku žene i djece, bol u srcu, unaprijed nariktanu nostalgiju za domovinom, miris kuće u kojoj ste se rodili, kruh zamotan u stoljnjaku stare majke, šta god vam običaj nalaže, šta god dugujete pred Bogom, šta god su u vas roditelji usadili.Ponesite sve što mislite da će vam daleko od kuće nedostajati. Ne želim sebi na spomen Evrope da pjevam pjesmu od mostarskog benda Zoster : „ Ja nikad nisam bio nigdje, a ti si brate bio svugdje, e, pa sad zamisli kolika je moja mašta!“


Kao na času prirode i društva, ako ne znaš pričati o slonovima, pričaj o glistama, ali mojne u Evropu u pokućnicama, papama,natikačama,boroletama, adidas papučama….

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s