KUTARISAN OD RAHATLUKA


Od neki dan mi leži brdo nekih razglednica na stolu. Listam, onako kulturno i kritički neosvještena, gledam samo što je oku lijepo. Kakva svakodnevnica, takva i ja, gradacija sivila. Jedna je zauzela mjesto na mom stolu – Ovdje ni lokum više nije rahat. Hajde to prevedi na engleski? Lokum je, valjda na engleski prevedeno „ turkish delight“. Ili se kaže: „Here is no lokum rahat“. Rahat je rahat, džaba je prevodit’! To je ono što nikom ne možeš objasniti. Dođeš, vidiš i osvojiš ( usvojiš). Jedino smo mi u Bosni nesretni zbog manjka rahatluka. Mi odavno nismo rahat, ni u svojoj kući, ako je imamo, ni u svojoj koži, a ni od komšijskih problema. Svoje riješimo za pet minuta, nego nas brine šta nam je preko našeg praga. Eh, kad i komšijine probleme riješiš, onda si k’o biva – rahat. Ili k’o Mujo, obučeš cipele dva broja manje, pa kad ih skineš, nedaš nikome tog rahatluka. Ili si rahat kad si se nečega „ kutaris’o“?
Meni je vazda problem kad dođu gosti iz inostranstva. Sad ne mislim na naš svijet što kinji da je zaboravio svoj jezik, a kad ga zagrebeš, on ne zna ni jezik države u kojoj se obreo. Nego onako kurdumi, „šica“ se terminima gdje treba i ne treba. – Schatzi, komm’ hier da ti nešto sagen! Mislim na ljude koji su došli ovdje ratnih godina i ostali, ljudi koji i poslije rata dolaze bez straha da vide gdje živimo, a da nisu Un folije na prozorima, da nismo u dimijama i burkama na ulicama i da vide kakav je „ rahatluk“ živjeti u Bosni. Imam problem da im objasnim da se kafa pravi u džezvi, pije iz fildžana i puše cigare – paklo Drine čumuruše, jer je to pravi merak. Njima nije merak piti kafu i strugat telvu sa zuba. Ne puše cigare, ako nisu light. Kad ih odvedeš u kafić, a gazda u neka doba pusti sevdah, ne trudiš se da im objasniš da uz njega ne simuliraju „ Moonwalk „ od Michael Jackson-a ili ne mrdaju glavom od ramena do ramena, kao da slušaju egipatski melos. A i što bi? Oni se tebi i tvom meraku smiju pola dana, onda se ti ostatak noći smiješ njima. Što bi oni bili rahat? Kad iz izvedeš na ćevape, nemaš problem objasniti luk, a kajmak nije „ cream“, kajmak je kajmak. Ili somun – lepina. Tufahija nije to fuck you. I kako onda biti rahat? Na to sve ti dođe stranac, koji ovdje ostane i u neka „ doba“ objašnjava šta je sevdah, ćevap, merak, tufahija, eto i taj nesretni rahatluk.
u Sarajevu, na Kovačima, ima pekara kod Mahira. Ne vjerujem da neko ko se više puta obreo u Sarajevu, nije imao priliku da ne navrati kod Mahira na putu za Zmajevac ili Ravnu Tabiju. I te ratne 1993 godine, sjedi mješovito društvo – malo naši ( sve tri konfesije ), malo novinari, malo UNPROFOR-ci. Što bi mi rekli – dernek internationale. Napila se raja, ogladnilo se, taman da neko donese nešto za meze. Na Mahirovoj pizzi je i dan danas suho meso, suhi sir i kajmak, gljive i još, rekla bih, neka vrsta kačkavalja. Taman prilika da stanac objasni našem čovjeku šta je pizza. Po nesreći stranac je bio talijan, a sugovornik Sarajlija – pravoslavac. Tako se stvorio ambijent da talijan objasni našem pravoslavcu da njih dvojica, upravo jedu, muslimansku pizzu. Nesretnog sarajliju su uhvatili na „trehu“, u hali nije mogao da opstane.
Danas, kad sjedim i gledam u ovu čudnu sliku, ne mogu, a da se ne nasmijem. U teškim vremenima, a to ne podrazumjeva samo rat, nego i ovo malo poslije, izranjao je humor kao prijeki lijek od depresije. Možda nam je Bog uzeo rahatluk, pare, pamet, ali zaboravio je samo još da odvrne sijalicu, pa da ostanemo rahat u mraku.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s