DODIRNI MI KOLENA


Ne znam da li je do promjene vremena, jer u martu po defaultu bi trebalo biti proljeće. I tako ja sva sretna ustanem jutros, zapnem za sofu, povrijedim po milioniti put nožni prst koji me i onako na svaku promjenu vremena boli. Spakujem ručak u hermetik, pa u torbu, pustim Faith no more i lagano se spremam dalje. Sve bi bilo super da nisam izašla iz haustora i pala u snijeg do članaka. On, onako dosadno pada na sve strane, kovitla se od vjetra. Fuck! Nema veze, do tramvaja ću već nekako, ako mi pobjegne komercijala. Nakon 200 metara već počinjem nalikovati na Yetti, jakna postade čupava i bijela, a šminka mi se razmazala kao da je petak večer, želim ići na koncert Hladnog Piva, tata mi je Bruce Willis koji mi kaže da sam se lijepo nacrtala, kao rakun.
Dođem na posao, jednim okom čitam poslovne mailove, drugim okom fejsbuk, trećim okom pokušavam dosegnuti sedmu kuću Venere, ali sve to prekida bol u koljenu. Kontam, što me boliš. Eto, pazim kako se hranim, pijem više vode, treniram, ozbiljna sam, i tako ja sebi dižem samopouzdanje, hvalim samu sebe, o lijepa, o pametna, o nadarena, o pažljiva. A onda, klik! Vraga. Skontam u koja sam doba. Naime, kad hoćeš da te žulja onaj kamen koji si izbacio iz cipele, a ti sebi njega nabavi, jer šteta se navikavati na dobro. To i onako kratko traje. I tako ja skontam da pored praznog štafelaja, na kojem skoro već više od pola godine nije bilo nikakvo platno ili barem neka stara slika, odlučim se na asketsku tehniku- klečanje. I tako, ja umjetnički raspoložena razmišljam kako treba da dotučem dva platna koja čekaju na mene u špajzu od početka januara, a već je početak ožuljanog marta. I ne bijaše mi mrsko, raspakovah ja njih, zabodoh kajase u čoškove ramova, razvukoh stoljnjak, postavih oba platna na stol i čarolija krenu. Gledala sam neki dan film The king’s speech. Odličan, nebitno za koliko bijaše oskara nominiran, nego film kao film, da sjediš i učiš. Sigurno je bilo milion dobrih rečenica i scena, ali meni se uvrtila logopedova soba, kojeg odlično glumi Geoffrey Rush. Soba bješ prostrana, u potkrovlju, zidovi imaše čudesnu boju, na koju je prislonjena sofa, a iznad nje je luster i poluzasvođeno potkrovlje, kombinacija kovanog gvožđa i stakla. Dok kralj George VI i Lionel ( logoped) razgovaraju, kontam ja, kako može da se naslika ova soba. Nisam vješta po pitanju perspektive. Šta treba da uradim, tj, koja je podloga super da se napravi, pa da se na nju, eventualno špahtlicom nanose različiti slojevi boja, jer zid izgleda tako shabby. Nego, gdje sam. Ah, da – suočavanje s platnom, tj. platnima – ja, velika umjetnica bez dana provedenog u Likovnoj Akademiji. No, nije ni to bitno, bitan je trud, rad, disciplina, nadobudnost. Nego ta platna, mučenička. Stavim ih na niski stol i kleknem pred njega, isto da ću izgovoriti stotinu Zdravomarija i 50 očenaša. Tako je to kad želiš da ovladaš tehnikom akrila, klečeći,izgovarajući očenaše i vukući brzinom svjetlosti kist s kraja na kraj platna. Kontam u sebi – drago ulje na platnu, malo zezneš, pa ostaviš platno, malo popraviš, sporije se suši. I tako ja u svojim monolozima s više činova, ne osjetim da bi trebao pasti zastor ili barem da izađem na puš pauzu, dok se glumci ne presvuku i scena se ne promjeni. Jok, uprla ja k’o Rudonja! Ima danas da završim podlogu, pa ću se drugi dan boriti sa detaljima, možda da iskombinujem tehniku, jer ovaj akril hoće da si brze ruke, izvježban, s minimalno grešaka. To je isto kao kad prvi put odeš na neki plesni aerobik, svi super plešu, idu na jednu stranu, samo ti furaš na drugu stranu i drugom rukom izvlačiš gaće iz stražnjice, jer si pogrešne obukao. I tako ja izgovorih za sat i pol svoje zdravomarije i očenaše i pripremih platna za dubokouni diptih, kojim ću se baviti u perspektivi. Danas očigledno neću. Danas je bio dan za fotografiju i za pisanu riječ, za slaganje osušenog veša, za pranje suđa, telefoniranja s rodbinom i tako u nedogled. Danas je dan,kada je snijeg pao, namjerno, do koljena, a otopio se kao jeftini sorbet. Danas je dan kada nastavljam sa svojom mantrom nekanalisanog multitaskiranja. Ne znam da li da ovu osobinu pripisujem horoskopu ili nesređenoj ličnosti koja nije ispunjena, ako se ne optereti sa više radnih zadataka. Ne mogu sad i o tome da razmišljam, i dalje me koljena bole, kao da sam po kazni klečala na kukuruzu, izvodeći poteze Salvadora Dalija, koji bi se na ovakom skučenom prostoru sigurno sjetio da u stanu ima štafelaj. Palim radio, a na moje opšte zaprepaštenje počinje pjesma – Dodirni mi kolena. I tako ja odlučim da ne razmišljam da imam neke sposobnosti „indigo djeteta“, da to nebi dalje otišlo u neku višu kontemplaciju. Poslije pisanja bloga, popit ću Glucosamin i nastojat ću da se neko vrijeme manem asketskog slikarstva.
Dodirni mi kolena – Zana Nimani

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s