JA, ČITA!


Meti, meti,
meti ispred svoga praga,
jer je, jer je,
jer je i to dio svijeta…
‘ko to radi taj je snaga ekoloskoga pokreta….
‘ko to radi taj je snaga ekoloskogaaaaa poooookretaaaaaaa….

Danas sam dobila, poslije 19 godina 3 fotografije, koje je sačuvala jedna prijateljica kod sebe, od dana kada sam napustila grad u kojem sam nekada rasla. Tri fotografije na kojima ja imam cca. 11 godina. Ne znam da li se je sudbina htjela nasmijati meni u lice ili šta već, ali na tim fotografijama ja ne sjedim sa svojim prijeratnim drugarima negdje na klupi, kraj zgrade, u školi, na plesnjaku, u gradu, na rijeci. Ne, ja imam 11 godina, pubertet, pokušaj frizure Paule Abdul i neke smješne bermude preko pupka. Pogled zalutao u daljine, čak mislim da sam jedva čekala da se vratim kući, poslije mini raspusta provedenog u Danskoj. Da me sad neko upita, sigurno se od ’87 ne bih više ni vratila s tog raspusta. Možda bih pričala danski, kao da vrtim vruć krompir koji ne mogu da progutam ili bih se prezivala Christian-Andersen i pisala bih dječije bajke. Ali, vjerovatno bih propustila sve momente koje i dan danas spominjem, prijatelje, teško odrastanje, imanje – pa nemanje, odrastanje u drugim sredinama, put od pretvaranja iz introvertne u poluekstrovertnu osobu. Propustila bih sve smješne emisije zbog kojih sam kasnila u školu ili zaboravila da napišem domaći. Svi iz moje generacije bi se vjerovatno sa mnom složili, da je to nedjeljom bio „ Nedeljni zabavnik“…klik-klik s Rusmirom Agačevićem i Seidom Memićem- Vajtom. Nije se disalo, dok emisija traje, na Grundig color televizoru s ekranom od 74cm. Kakva plazma i trice, srecom se nije gledalo na Rudi Čajaveca, krhalo rukom „ odozada“ da lampice prorade. Da ne zaboravim i čudnovatu špicu emisije „ Da te pitam“. U „gro“ planu uho i usta. Tokom sedmice se pratio „Veliki odmor“, to je bilo umjesto domaće zadaće. Bitno je da se zna ko je broj jedan u Jugoslaviji, a i šire. Nedjelja bi bila dosadna, ako se ne razvlačiš po dnevnoj sobi u pidžami i ne gledaš emisiju „ Dozvol’te da se obratimo“. Poslije toga slijedi „ Valter brani Sarajevo“, „Desant na Drvar“, „ Tifusari“, „ Most“ ili šta se kome već ćefne taj dan. Nama je svaki valjao, jer poslije toga slijedi sastanak pred zgradom i podjela uloga. Mene nikad nisu dopale neke dobre uloge, uvijek sam bila pomoćni inventar starije generacije. Više kao sufler, kao ukosnica u kosi, kao neko ko je nevidljiv, a misli da ima nade da mu dodjele ulogu. Da ne kažem, kad je bio aktuelan Tarzan i Džejn, da je jedino dolazilo u obzir da budem Čita. I sad se tome smijem, jer nema razloga da budem tužna. Bilo je bitno da si u raji, makar k’o Čita. To me malo vrati na naš štos o Muji koji luta kroz džunglu i nabasa na Tarzana. Onako munjen se obraća – ja Mujo. Ovaj drugi će na to – ja Tarzan. Tek Mujo opet – Moja Fata. Tarzan – moja Džejn. Tarzan – moja Čita. Mujo – moja ne čita. I tako Čita ili ne čita, sve se vrati na to naše odrastanje uz simpatične emisije, preko ovih vojnih, do Zelene panorame i kalibraže kukuruza, gdje bi se gasio televizor i pisala domaća zadaća.
Zamisli kakvo ti je djetinstvo kad rasteš uz gore spomenute, a onda postaješ ekološki osvješten kroz dječiju emisiju „ Tragom ptice Dodo“. Zenit i Nele su utjelovili Strašimira i Svetoljuba. Strašimir je bio osrednji „kloc“ koji je nama „ ciljnoj skupini F/M 9-99“ objašnjavao kako izgleda halomet ( što bi moderno rekli – mediokritet sa osobinama ljenjivca), a nasuprot Strašimira je bio Svetoljub, koji je sa svojim brilijantnim pristupom objašnjavao kako ne valja biti mediokritet i kako valja čuvati energiju, prirodu i slično. Tu je Nele žonglirao sa šerpama po šporetu i objašnjavao uštedu energije dok kuhaš, zagađivanje vode i redukciju zagađivanja iste, ukoliko sipaš manje 3D deterdženta na spužvu itd. Meni je išao na živce. I ko im je odabrao ova imena Strašimir, ko Strašimir je neki strašan dečko, a Svetoljub je dečko koji ljubi svijet. Njih dvojica su super junaci, koji pola emisije provode u kanti za smeće, negdje na Alipašinom polju i drže „ vaz“ o ekologiji, što se može vidjeti iz ovog klipa, kojeg je neki zaljubljenik podigao na YouTube, a prethodno snimao mobitelom.


Sretna sam da je generacija s kojom sam odrasla u dvorištu, u ulici Proleterskih brigada, na broju 38, puno godina prije mene krenula na fakultet, tako da nismo morali dijeliti uloge poslije ove emisije. Vjerujem da zbog „dženderzacije“ ne bih mogla biti ni Strašimir, a ni Svetoljub. U ovom novijem vremenu, uz dužno poštovanje, ni po nacionalnom ključu ne bih ispunila uslove. Zato ću i dalje da se zadovoljim jednom i vječno dodjeljenom rolom Čite koja se ne sjeća Tarzana iz svoje ulice.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s