Ja se zovem Japan


 

 

Dok mart nosi čudljivost prirode i vremena koje se ne snalazi u samom mjesecu, ja patim kao Werther. Patim od promjene vremena, patim od neoformljene vlade, patim za ljudima Japana i ronim mosunske suze dok ih gledam šta ih je snašlo. Vratim nerado film na 1992 godinu. Zabole me sljepočnice, jer se borim da ne plačem, zaboli me pleksus, zaškripe zubi pod pritiskom i načinju amalganske plombe.
Danas gledam slike iz Japana i ne mogu da se načudim. Do neki dan preteča svega, danas bez porodice, gladni i bosi. I opet se sjetim ’92 i momenta kad je blagostanje se pretvorilo u stanje, a od stanja je nastala opšta opasnost. Bosna je bila mala republika, za koju niko nije čuo. Kada amerikancu kažeš da si iz Bosne, on misli da je to mala pokrajina kraj Poljske. Kad kažeš amerikancu Japan, on šuti i razmišlja. Kad pričaš o Japanu u Bosni, mnogi će ga strpati u Kinu i reći će da ih onako ima kao Rokića po Buča potoku i Rajlovcu. Oni ne mogu da osjete tsunami, jer ih se previše okotilo. Kad meni kažeš Japan, tužna sam, a istovremeno, sarkastična i povremeno histerična, kao i svaki Bosanac. Na um mi padaju vicevi.
Prvi koji mi je prošao kroz glavu je bio sa Mujom i Japancem koji žučno raspravljaju o prioritetima u životu, gdje Japanac govori da mu je na prvom mjestu porodica, na drugom posao, a na trećem Japan. Mujo na to odgovara – meni je na prvom mjestu Fata, na drugom posao, a za Japan me zaboli k…. I tako, od 1992 di 2011 je proslo mnogo vremena. Da su japanci na nas gledali kao na neku gamad, ovim gradom se sigurno nebi vozili japanski donirani autobusi, nebi se na mom poslu rolao sushi i nebi klinci sanjali sne o odlasku u Kyoto, Tokio i slicne destinacije. Japanca bi bolio k…. za bosanca.
Ili da se stavimo u hipoteticku situaciju drugog vica, gdje japanac čuje za Muju da je dobar kosac u selu. I tako japanac odluči da dođe unaprijediti bosance. Nađe Muju i „okoliča“ mu parcelu i kaže – bosanac, ja sam čuo da si ti odličan kosac u svom selu. I tako Mujo sav odvažan pokosi travu u okoličanoj parceli za pola sata. Na to će Japanac – slušaj bosanac, kosa ti ima prazan hod, ja bih da mi nju naoštrimo s obje strane. I stvarno, sad dok Mujo kosi travu, duplo brže obavi posao. Opet će Japanac na to – Slušaj Mujo, previše njišeš kukovima, koji ti imaju prazan hod. Uze uže, zaveza mu za bokove i drugi kraj za grablje. I tako Mujo, pokosi i ograbi parcelu o jednom trošku. Dođe kući navečer, sav prebijen. Fata mu otvara vrata i govori – Jel’ Mujo, kako je bilo danas? Na to će Mujo – E moja Fato, da je Japanac vidio da mi se dig’o, okačio bi mi fenjer na njega i ostavio bi me da kosim u trećoj smjeni. Da smo pustili japance da nam urede dvije trećine države poslije potpisanog Deytona, vjerovatno bi pola privrede radilo, doduše, dignutih spolovila, okačenih fenjera i sitih trbuha. Ovako, imamo vojsku gladnih ljudi, opštu letargičnost, i kada vidimo kakvo je stanje u Japanu, promjenimo kanal, jer nam se film baš specijalno ne sviđa.
Zašto pravim sponu između Bosne i Japana? Upravo zbog činjenice da su mnogi Japanci ostali gledati televiziju i obavještavati se šta se ovdje događa. Nisu promjenili kanal, kao pola Europskog kontinenta i Amerike, jer film nije režirao Steven Spielberg i efekti i nisu čemu. Nisu nam poslali kekse iz Vijetnama bez datuma, Ikar konzerve i pokvarene tramvaje.
Šta smo mi na to uradili? Kako smo mi pomogli Japanu?
Mislim da smo promjenili kanal, jer film nije nominovan za Oskara.

Ovim želim da odam počast svim obiteljima koji su u boli zbog gubitka voljenih , doma i sigurnosti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s