UŠAO JE TIHO U LEGENDU


Za sve stvari postoji određeno vrijeme, kad se čovjek rodi, pa raste, pa ga ispišu kao neispunjenu ploču sitnim simbolima, brojevima, slovima, vizijama. Tako i ja, kao da me je sinoć neko pogodio kopljem usred oka i došao mi do malog mozga, kada sam čula pitanje: „ Izvini, gdje ovaj Loša pjeva?“
Sjećam se godine kad je izašao prvi album Plavog Orkestra. Došla moja starija rodica iz Sarajeva sa kasetom i Sony walkmanom, bijele boje. Pored slušalica sa narandžastom spužvom, imala je i dva mala zvučnika koja su kreštavo prenosila emociju izvođača. Meni je tad „ Bolje biti pijan, nego star“ bila hit godine. Kad imaš 8 godina i razumiješ šta Loša pjeva u tom periodu, onda ti s aspekta osobe koja je prebacila tridesetu nije dobro. To je prvi put bilo da sam ja upoznala Lošu, da ne zaboravim i Plavi orkestar. I još jedno da ne zaboravim da sam na junskom suncu, na neozidanom balkonu dajdžine kuće fasovala opekotine drugog stepena, slušajući hitove s ove kasete i zamjerajući sestri i rodici što su one u pubertetu i plaču uz određene pjesme, a mene ništa u svemu tome ne pogađa. Osim plikova na leđima.
Nakon ovog albuma, uslijedio je album „ Smrt fašizmu“. Super bi to bilo da se to nije kosilo sa politikom mene devetogodišnjakinje i nevoljkim slušanjem pjesme „Fa-fa-fašista“.. Kakav ba fašista? Ja dalje od te riječi nisam htjela da slušam pjesmu, jer zašto Loša postaje loš čovjek i pjeva o nekom fašisti, kad se lijepo zna da je drug Tito jedini i neprikosnoveni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, da ne spominjem one dvije autonomne pokrajine, pionirska riječ, plavi voz, tekovine SFRJ, nosioce partizanske spomenice, NOR, ORA i sve te skraćenice koje su mene povremeno bunile, skupa sa Kapitalom iz dva dijela i Edvardom Ševarnadzeom na testu „ Titovim stazama revolucije“. I sad on dođe tu, naherene kape i pjeva o fašizmu. Jok! Tu smo se Loša i ja pozdravili. Ja sam promjenila muzički žanr, a Plavi orkestar je bila grupa koju slušaju papci i fašisti.
Ovu neopisivu bol i nehtjenje da priznam da mi Plavci nedostaju sam utopila tugujući uz Zabranjeno Pušenje i Ploča jedan i Ploča dva albume. Doduše, s oba albuma, za moj uzrast je jedino bila pjesma „Baš čelik“ i ako je.
Tema bloga nije trebala biti muzička, možda je trebala ići neka muzička podloga uz blog koji ne tjera one koji čitaju na zjevanje, nego nešto sasvim drugo, a što sam spomenula na početku. Stojim na koncertu grupe „ Zenzile“, koja je svirala sinoć u sklopu Frankofonije. Taj mi je Zenzile otišao na živce preko upornih mailova raznih administratora i promotora, na kraju, ove jako interesantne grupe koju odgledah sinoć. I sve bi bilo okey da iz mase nije izronio Loša nasmijan, koji se pitao skupa s ostatkom raje, je li osoba koja pjeva ispred ovog banda muško ili žensko. A dječak koji je stojao do mene se nije pitao to, nego se pitao ko je Loša i gdje on zapravo pjeva.
Ne znam da li je bio šok, nevjerica ili ono koplje koje mi je probilo oko i dodirnulo moj mozak, ali sam shvatila da je Loša tiho otišao u legendu, a i moja ljutnja zbog pjesme Fašista je otišla skupa s njim.

Advertisements

2 thoughts on “UŠAO JE TIHO U LEGENDU

  1. enness75 March 24, 2011 / 8:54 pm

    svaka ti tak’a bila! 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s