ANARHIJA


Neki dan sam počela da gledam seriju „Sons of Anarchy“ , de facto sam opsihirovana. Tjera me da izvačim iz arhiva staru muziku, majice, čizme, sve što je na bazi nitni, kože, u morbidnim tonovima, hard rock muzike, bluesa, mirisa benzina i prašnjavih ulica.

Od jedanaeste godine sam postala zakleti rocker sa rođakom koji je vozio Kawasaki i slušao Motörhead. To su bili dani, mada se slabo sjećam detalja. Znao je satima sjediti pored motora sa različitim alatima, rasklapati dio po dio , čistiti i ponovno vraćati sve na svoje mjesto. To je godina u kojoj sam dobila majicu bez rukava, ženski model, Motörhead. Nosila sam je na sva slavlja, od polja, do fizičkog, kad su nam svečano ukinuli obavezu da nosimo Yassa trikoe i uveli da možemo furati šorceve i majice. Moj se Motörhead počeo krzati, pa sam ga jedva popravljala korektorom, od pranja do pranja. Te sam godine milion puta odgledala film Mad Max, jer moj rođak je htio identične čizme i odoru kao s filma, steam punk koji se u doba SFRJ baš i nije mogao naći u radnjama Planika ili Borovo. U poslijepodnevnim satima, soba na Bistriku bi se zamračila roletnom i puštao bi se film Mad Max. Poslije filma je bio porodični sastanak, gdje bi on na arku papira crtao sve što je on upamtio, a mi smo bili blaga „upgrade“ verzija svim detaljima koje nije mogao od prve da uhvati.
Par mjeseci poslije je došlo sašiveno odjelo po mjeri, zajedno sa čizmama, kao i sa presvlakom za zic od motora. Moj rođak iz tog vremena je kao junak iz Sons of Anarchy. Nije imao dugu kosu, ali je bio karakteran kao Jax, pravičan, dobar i žene su ga voljele, a on je volio samo jednu. Tako je rat počeo, kako na njegovoj mahali, tako i u državi. Njegova voljena mu je odnijela svu opremu krojenu po mjeri, ispalila se za Njemačku i udala se za drugog frajera, harmonikaša. Zamišljam harmonikaša u kožnjaku i ne mogu prestati da se ibretim. Kad poredim žene iz serije i ovu njegovu vjevericu, kako je zvala moja tetka rahmetli, onda ko zna zašto je dobro da je ovo žensko zlo otišlo.
Kad apstrahiram detalje iz serije koji mi zapinju za oko i uho, vidim dobar kožni prsluk na kojem piše Sons of Anarchy, žene koje su obučene kao za rock koncert, dobre motore i muziku, auta, djeca, babe i djedovi, pravo pleme. Naravno, ništan nebi bilo bez ljubavi za koju se „gine“.
Nedostaju mi dani u kojima se slušala dobra muzika, u kojima svaki drugi frajer nije imao dupe k’o plivadon i nije se stisnuo u neku pedersku košuljicu i obukao tenice u boji s njegovom vindjaknom. Nedostaje mi vrijeme u kojem sam kao tinedjžer posmatrala tu stariju ekipu u kojoj si bio faca ako čitaš brdo knjiga i znaš se izražavati, barem hiljadu riječi obrnutih u minuti. Bitno je da sviraš barem gitaru, nosiš farmerke, vojničke čizme i kariranu košulju, ne mirišeš po Calvin Kleinu, ali barem po ukradenoj očevoj Pitralon vodici ili Pino Silvestere. Ovi stariji momci nisu mogli imati Harley Davidson, ali su znali od očeva posuditi Yugo 45 da se od moguća 4 slobodna mjesta ugura ekipa od 10 ljudi i voze se djevojke kućama, da ne bi zakasnile po „kućnom redu“.
Kad dođem kući s posla, vjerovatno ću razmišljati gdje mi je plakat Dynamo festivala, kome sam poklonila moju majicu poluispranu sa Zwickau festivala, gdje su mi ploče, o kojima sam pisala u prethodnom blogu, kožne velur hlače, prsluk mi je kod sestre, kaubojke – dva para su u špajzu, novčanik sa lancem se negdje sakrio u starim torbama…ima tu detalja za čitav privatni filmski set.

Zašto pišem o ovome? Kad gledaš seriju, često puta čuješ riječ – anarhija
Kad se koristi riječ anarhija, svi isto vide, a različito dožive. Meni je anarhija oslobađajuća i dobra, na luckast način budi najljepše u meni. Otvara nove hodnike, stvara nove horizonte, mnoge hrani, voli, grli, nikoga ne ubija, mrzi i tlači. Skače u Dr.Martens čizmama, kožnim hlačama, s dugom kosom ili erokezom. Dovodi u stanje potpune nirvane – oslobođa okova diktata koje primamo s portala, društvenih mreža ili televizije. Anarhija je kad sa 18 godina odvojiš od roditelja i bivaš nomadom, pa nađeš stado vršnjaka i istomišljenika i kad vidiš da više ni s njima ne možeš, opet soliraš. Anarhija je kad gledaš satima Mad Maxa, jer želiš da imaš odjelo koje nema cijelo Sarajevo i djevojku za koju ne možeš ni da naslutiš će sama postati nomadom i ostaviti te zbog harmonikaša odbjeglog u Njemačku i koji po svim prilikama dobija u miraz tvoje kožno odjelo…I tako dalje i tako redom. Anarhija je kad ne slušaš Hanku i Šabana i kad te ne nervira ono A po zidovima, obrnuto od citata iz pjesme.

Meni ništa drugo ne preostaje, nego da nastavim gledanje serije, a ostalim prepuštam na razmišljanje, kao temu za domaću zadaću: „ Šta je za mene anarhija“.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s