GROBLJE LUSTERA


Vjerovatno je svako odrastao uz čudan melos u mladosti. Najčudniji za mene je bio zvuk Lambade, koja je bila kao hepok kocka, palila je i žarila, što na Mtv, što na lokalnim radio stanicama. Bila je to davna 1989 godina, u kojoj je grupa Kaoma bila među prvim grupama na dance listi. U modi su bile biciklističke, helanke, čudne drečave majice sa Smile avatarom, duge naušnice, Samatha 15 ruževi, dugi pink nokti, afro print u svim bojama, sve što je bilo fluorescentno i podsjećalo na označenu pistu aerodroma koju teško da možeš promašiti…
Ja možda nisam bila najglasnija u društvu, ali sam svakako bila sklona svakakvim akrobacijama, od stojanja na rukama, preskakanja kozlića, švedskog sanduka, akrobacija na karikama, pa do pravljenja free style zvijezda van gimnastičke sale, gdje god ima prostora da se ista napravi. Te iste godine smo bili 6 razred osnovnjaka. Neki žgoljavi, neki povijeni kao visibabe, neki bubuljičavi, s hormonima u ludilu i što je najbitnije „drečavi“ kao rajske ptice. Moja drugarica iz najmlađih dana je slavila svoj 11. rođendan. Ne mogu da se sjetim najbolje nekih stvari, ko je bio sve od ekipe, kakva je bila torta, da li se pila Kenijada, ali sjećam se lambade koju smo ganjali na televiziji.

Taj trans uz ovu pjesmu se ne može opisati, mrdanje kukovima, savijanje, pregibanje,sve smo mi to šatro savladali. Samo se meni u određenom trenutku učinilo da možemo mi to i bolje. Šta bi bilo bez mene, hrabre kraljice akrobacije, da nisam na velikoj dnevoj sobi izvela jednu gimnastičku zvijezdu i time zabavila prijatelje na rođendanu?!? I sve bi bilo super da nisam pokačila vrhovima prstiju jednu kuglu. Time sam dobila dvostruku pažnju na tuđem rođendanu, pažnju prijatelja – jer sam ispala belajsuz, i pažnju roditelja – jer sam fasovala batina.
No, to svakako nije bilo dostatno, jer par mjeseci poslije je bio ljetni raspust. Idealno vrijeme da pobjegnem od roditelja djedu i neni. Ja kao jeftin narodnjak- Nekada u svakom drugom gradu, Sam imao po jednu ljubav, misleći u ovom slučaju na prijateljicu. Ja se ne bih osjećala ispunjenom, ako svoju pasiju prema nečemu ne podjelim sa dobrom prijateljicom. S njom sam djelila sve dječije radosti : Od zelenih, nedozrelih jabuka – dijareju i infuziju od najmanje sedam dana, do igara sa Lu paprinom lutkom, pravljenja kravata s posebnom gumom i na kraju krajeva umješnim gibanjem bokovima i jednim neodoljivim spuštanjem prema podu, baš kao u spotu grupe Kaoma.
Kako je uvijek bila slabašnije konstrukcije od mene, ja sam preuzela ulogu muškića iz spota, a ona je bila djevojčica koja zna da prati igru. U to vrijeme, ko je imao kasetofon sa dva deka, bio je kralj mahale. U jednom deku se vrtila kaseta koja već ima plesnu top listu, a u drugom deku se snimala ista lista na noviju kasetu, da se pjesme nebi izgubile ili izlizale. Mi smo na sedmičnoj bazi znale po par kaseta dibidus izlizati, vježbajući koreografije za disco, od MC Hammera do Lambade.

I tako naša ljubav prema plesu zbog loših vremenskih uvjeta se preselila u sobu. U modi su bili lusteri na feder, povuci ga dole, vrati ga gore, u neka doba i federu popuste živci, pa je više dole, nego gore. Kao tužni spolni organ kojeg niko više ne primjećuje. Nekako, tu je, ali nema funkciju. Još jedna lambada i rastajemo se, jer mi je vrijeme da se vratim kući. Ponio nas je lambada hojc, zadnja pirueta, okrećem prijateljicu, spuštam je graciozno prema podu i njenom glavom, kao čudnim nišanom, gađam luster, koji se rasipa u paramparčad.
Srećom, ovaj put nisam pravila zvijezdu, ali svakako izvodim akrobaciju zbog koje je stradao tužni, poluoboljeli luster. Krv je jurcala prema glavi, ne znajući jesam li usmrtila prijateljicu ili se ona tek tako omlohavila od straha. Podigoh je i počesmo se histerično smijati, red suza, red smijeha, red slina, sve tako na smjene, dok ne uđe izudžena figura njenog oca i upita u šoku – Djeco, jeste žive?
Ovaj model lustera me često podsjeti na glupavi vic koji kaže, ako želite da vam je kuća boli glava, kupite lustere na feder.
Par godina poslije smo sestra i ja bile opet bile kod djeda na raspustu. Ovaj put je bilo veliko sređivanje kuće. Djeca u ovom vremenu su pošteđena klofanja ćilima, staza, pranja istih, ribanja podovova, oprašivanja metara i metara knjiga, pranja kristalnih čaša i recesijskog porculana još iz vremena Kraljice Katarine. Nakon udarnih poslova ( čitaj – upotreba metalnog ili drvenog klofera, korištenja kabaša i ribače četke, usisavanja, pajalice i sl.), naprosto izgubiš osjećaj u rukama. Tako je i moja sestra, glancajući ogromnu kuglu, naslijeđe od čukundede, prepolovila. Djed,rahmet mu duši, progutao je svoj tersluk i otišao u radnju da kupi neku zamjenu. Sve bi bilo super, da ta zamjena nije bilo „o“ čajno staklo, kojem je moja sestra – Hulk Hoganče, s dobrom namjerom da opere i izglanca novog nasljednika , istog slomila. Ja samo da kažem, ovu dvojicu nije usmrtila niti moja magična zvijezda, niti lambada. To je bila sestra sa snagom Ramba, slomivši dva lustera bez korištenja luka i strijele.

Danas se jedino mogu zamisliti kao Dell Boy iz Mućki.

“Well I wish you’d have said something, I was working on this one” – je rečenica koja mi je nedostajala u vremenu dok sam lustere otpremala na ahiret.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s