VRIJEME TROLOVA ILI ZAHRĐALI ČEKRK ?


Jutros me je probudio nevjerovatan, takoreći, metalni zvuk. Hladan, tup, klepetav, kao da je neko pokrenuo teškom rukom hrđav čekrk da bi pomjerio to što već pomjera. Kipovan prozor ne uspjeva baš tako vješto da umanji težak zvuk. Na čeličnom nebu proleti tek poneka ptica, kao da je pobjegla iz mraka Edgar Alan Poovog romana u šamotnu svakodnevnicu.
Sipam kafu i gledam na Miljacku, prolaznici skoro da vuku svoje kućne ljubimce, koje čuvaju u sigurnosti svoje usamljenosti, daleko od njihovih prirodnih habitata. Obučeni u smješne dresove, sa lancima i brnjicama, djeluju kao namučene sado-mazo lutke, oborenih glava,sretni što ih je gospodar izveo na pola sata iz „zlatnog kaveza“.
Scenario dana, barem prvi dio – jutro, perfektan za novi spot neke industrial rock grupe, siv, težak, neshvaćen, ostavlja trag pepela u ustima, nedovršen, nestvaran…
Još par kratkih pogleda kroz prozor, gdje sivu sliku oboji poneki šareni kišobran ili džoger entuzijasta. I dalje metalni zvuk čekrka odzvanja naseljem. Možda je trol pronašao garažu naseljenu starim vozovima ili je pustio svoju dječicu da se igraju njima. Možda su se djeca trolovi toliko zaigrala sa vozićima, da su naprosto zaboravila da su oni mitovi pridošlice iz nordijskih priča i da ih, zapravo, niko ovdje ne prepoznaje kao takva, velika, raščupana, zaigrana i musava šumska bića.
Nevješto spuštena šoljica kafe ocrtava krug na staklenoj površini. Tu, na mom kuhinjskom stolu, ispod debelog stakla leže fotografije i razglenice. Jedna fotografija ostaje uokvirena, sve dok krpom ne obrisah krug i napravih ih opet u jednu cijelinu.

– Kakav dan! Pomislih u sebi.
– Kao da je neko upalio čelični ventilator i najavio kataklizmu.

Kad bolje razmislim, zadnjih par godina se dešavaju stvari koje uvjerljivo asociraju na „kraj svijeta“. Šta može biti gore od kataklizme koja se već dešava. Ljudi su pohlepniji, nego ikada, djeca siluju ili ubijaju djecu. Lažljivac je odavno postao kradljivac, a kradljivac lopov. Lopov je postao ubica. Stopa nataliteta je u stalnom padu, lakše nam je uzgajati ribice, psiće, guštere, nego dijete, jer za više od dvije dekade kolektivne apatije, ovo je film koji dobijamo iz domaće produkcije.

Kad upalim Tv prijemnik, gledam na različitim kanalima jar prirode, koja pokazuje zube i pjeni kao razularena životinja. Ne tiče me se, grcam u svojoj letargiji, gledam seriju, navlačim zastore, ne zanima me da li moj komšija u pola devet ujutro drži pijan očenaš svojoj porodici ili ko su ljudi koji oblače svoje kućne ljubimce u odjeću dizajniraju od strane svjetskih modnih kreatora.

Jedino se pitam, dok se još jednom u nadi naginjem preko prozorskog okna, da li ću detektovati odakle zvuk dolazi.Pitam se – ko je doveo trolove u naš grad i zašto se oni igraju zahrđalim vozovima? Da li je došao red da svako od nas uzme svoj mali kofer, spakuje par sunčanih naočala, faktor 50+ i ode na neko vrijeme iz ovog grada? Ili je to pak zvuk zahrđalog čekrka koji izvlači još neku prljavštinu, što su ljudske hulje skrile, pa je vrijeme da se razotkriju… Ne znam…

I come down from the misty mountain
I got lost on the human highway
Take my head refreshing fountain
Take my eyes from what they’ve seen.
Take my head and change my mind
How could people get so unkind?

~~Neil Young

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s