Ramo, ti si meni peh!


Na stanici u Lukavici – i „stočno“ Sarajevo, Republika Šumska. Za očekivati je da noćni bus petkom nije najposjećenija linija. Na inzistiranje moje prijateljice da dodjem pola sata prije na stanicu je bila, na kraju i sreća. Kupih kartu i skontah da sam sjedište broj 32. Pogledah na staničnu čekaonicu, par baba sa uljepljenim torbama širokom, smeđom trakom još iz prošlog vijeka.
Ne kontam. Drmnem koktel lijekova, protiv išalgije, povraćanja i za smirenje. Otvorim knjigu i nastavim čitati Nenada Veličkovića. Iz stanične kafane počinju izlaziti pijani putnici vodeći kolo. Među njima i isprepadani američki turisti, koji vuku svoj prtljag tamo-amo nervozno gledajući na sat.
Guram glavu međ’ ramena i približavam knjigu na milimetar od nosa, smijem se glasno u korice i čekam dalje. Neka amerikanka me posmatra ispod oka i komentariše svom prijatelju: „ I could swear that this one is drunk as well“…. Pijana nisam, opijena jesam!
Kad razmišljam o tom pijanom stanju, na par sati prije putovanja sam podjelila lift sa komšijom iz zgrade. Doduše, zgrada ima dva lifta, niti jedan nije teretni i više liče na one liftove koji služe za serviranje hrane. Tako, moj komšo Ramo, bez ijednog zuba, po vjeroispovjesti rom, alkoholičar i rođeni Sarajlija pokušava da mi objasni šta mu se dešava. Prostor i onako malog lifta je napustio svježi zrak početkom zadnjeg rata. Ispunjen je memom iz podruma i raspadnutim organima koje je Ramo natopio alkoholom. Otvara usta da mi objasni kako ga zub boli. Vilica mu liči kao jastuk krojača sa zabodenim čiodama i iglama koje nalikuju na vrhove Cappadocia- Turska ili možda Đavolje Varoši u Srbiji. Smrad poznat, alkohol koji se uzvrištao krunisan finom notom sumpora, kao da su ga poslali s intervjua iz pakla na zemaljsku misiju. Ne mogu više ni da krijem koliko sam nesretna što sa mnom dijeli svoje tri, zbog zubobolje, neprespavane noći, kako reče, isto da je Bogu nešto skrivio. Na 4. spratu njegova sparušena figura izlazi iz lifta, zatvorih vrata i odoh na svoj sprat. U smradu doživljavam metamorfozu, pretvaram se u Ramu. Jagodice su mi izbačene, imam plave oči, masnu i začešljanu kosu,čudne brkove, iznošene cipele i natekla mi je donja vilica. Potebno mi je piće!!
Izlazim na stanični peron, bus je već „pristao“ i gledam u čovjeka koji je otvorio svoj skormni butik na malom koferu. Sadržaj kofera: Par piratskih filmova, grickalice za nokte i noževi, ikona Sv. Vasilija Ostroškog, različite kutije Marlboro, upaljači. Jedva čekam da uđem u bus i napustim ovaj Pičkovac iz kojeg sam krenula.
Amerikanci u savršenom redu stavljaju svoje kofere u prtljažnik. Među njima je najmanje „pravih“ amerikanaca, više ih je iz Kine, Malezije i nekih Stan država. I ja sam malo začuđena, jer među njima je dosta zamotanih djevojaka. Pijani gost dobacuje za malezijkama – „ Allahu ekber!“ i „ Allahimanet“. Provokacija nije bila dočekana nikakvim odgovorom.
Putovanje u Beograd je ličilo na transsibirsku pohodu. Na sjedištu broj 32 sam se zatekla ja sa svojim grimiznim jastukom, sivim šalom i koktelom tableta koje bi trebale da umire moju išalgiju, odagnaju moju muku i da me, eventualno usreće, jer ću sa nogama ispod koljena da sjedim narednih 7 sati. Na slabom svjetlu čitam „Sahiba“ i smijem se kao hijena rečenici: „ Aj em merhametli. Dis vrd iz not ingliš. It mins aj hev gud soul. Aj em sejm ez maj gavrment….“ Oči mi se ljepe. Poslije sat i pol budim se na nekoj krivini. Pored mene ne sjedi više djevojčica, nego neka majka s djetetom, koju zove drugo dijete i pored toga, muzika na mobitelu je iz vremena ZX Spectruma. Svakih malo dobija poruke i odaje koordinate gdje se nalazi. Kapci mi padaju.
U jednom momentu bus postaje jako osvjetljen. Amerima se ne spava. Svi izvukli gadgete, od Iphone do malih laptopa, pišu anale, gledaju filmove i igraju igrice. Kapci padaju. Granica. Bosanac ulazi i pozdravlja nas, uzima svima dokumente, ja ne puštam iz ruku ličnu i novčanik. Kao da je pitanje života i smrti. Odnosi druge dokumente. Pratim ga krajem oka kako sjede na svoju stolicu, položi dokumente, bez da ih gleda i poslije par minuta se istog, ljutitog stava vraća putnicima dokumente. Borim se da ne zaspem, jer samo nas most dijeli od druge granice. Srbijanske. Između dva treptaja vidim graničara kojem istim principom pokazujem lični dokument, lično iz moje ruke.
Kapci padaju na par minuta. Razbuđeni i začuđeni Amerikanci šuškaju kesama. Pao šećer, pritisak, dehidrirali, tri u jednom. Sve bi bilo dobro da svaki od njih nije na stanici kupio po burek. Autobus se pretvara u veliku buregdžinicu čiji miris nadjačava smrad nogu. Glave su poduprli orijentalnim jastucima sa kićurkama, koje su kupili na Baščaršiji, a trgovci s Baščaršije kupili u Kapali Čaršiji. Osjećaj je – jedinstven. Gušim se!
Poslije sati kontuzije budim se na mostu, pratim putokaz na kojem stoji Dorćol. Zora rudi i svjesna sam da je kraj ovoj putešestviji.Razmišljam da se sve ovo nebi desilo da nisam srela prije puta Ramu u liftu.
Ramo, ti si meni peh!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s