GLAVA ZA FRIZURU



Lijepa strana ovog vremena je što više ne moramo misliti svojom glavom.
Ujutro ustajem odmorna, jer moje je da se okupam, obučem nešto udobno i da mirišem po zadnjem francuskom kriku. Ja sam moderna žena! Ustajem odmorna, nasmijana, bezbrižna.

Pa ne vidim šta je problem? Ova glava više ne mora puno da misli. Okružena sam mišljenjima, nisam sigurna je li to okruženje, ozračje ili opsada. Mišljenja ima na izvoz. Ja, ako mogu, ne bih da mislim, dosta mi je što, uz dopuštenje mogu da dišem. Fin mi je, ovaj vaš zrak, vazduh ili možda hava. Ja sam samo naletila s biciklom po crni kruh, hljeb ili kruv. Nisam navila sat, veker, budilnik, pa jutros nisam stigla da klanjam, upalim svijeću ili pomolim se Svetom Anti što sam izgubila svoje mišljenje.
Ne znam za druge, ali za sebe sam sigurna, neće ovo na dobro da krene, sve dok imamo previše mišljenja, a premalo delanja. Svi misle, svi kritikuji, svi metu ispred tuđeg praga, svi se nešto pitaju, svi znaju odgovore, svi su spremni, budnim okom prate aktuelnu situacije. Ja posmatram, dišem i slušam novi album Hladnog Piva. Imam mišljenje o njemu, ali neću da ga podjelim, želim da ostanem zatrpana u moru svojih nepodjeljenih mišljenja, učmalih i urušenih misli. Ne vidim šta je u tome loše. Dobro je kad je nešto tvoja stvar, kad je ne moraš podjeliti kao dosadan status na Facebooku, išao sam da kenjam kod komšije, jer ima super sprej. Zarobljenu smo u vremenu nespontanosti, otuđenosti, otupljelosti, egoizma, sebičnosti, egotripovanja i bolesnog snobizma.
Čitam neki dan o efektima socijalnog umrežavanja, većinom negativnim efektima i tako natrčim na članak pozitivnog umrežavanja. I zamislim se, onako, kao nad svojim životnim primjerom. Svjedok sam činjenice, da se za par godina se sve preselilo na kablove, modeme i ekrane. Svi smo tu! Čak i moja pranena rahmetli, sa svojih dvadeset godina u preskupoj anteriji s rukom oko pasa. Šta dalje da pričam. Neki smo shvatili što smo tu, mnogi smo su shvatili šta još mogu da rade tu. Kao što su radili i prije. Truju nas, samo sad u većem opsegu. Truju nas preko svojih statusa, preko svojih postova, chatova, mailova i bloggova. Nema više vremena da se uvrede pišu ili čitaju na Tv ili u novinama. Jok, sad to dobijemo između dva obroka. Hipnoza se pojačala. Nemamo kad da idemo na WC, pa čitamo savjete protiv opstipacije, protiv debljanja, kako da nađemo dečka/djevojku, kako da ostanemo trudni, sretni, a opet debeli, čije ime da zaokružimo kad dođe vrijeme glasanja, kuda da idemo na odmor, gdje da izađemo, koliko vode da pijemo, kako da spavamo, koga da sanjamo i tako dalje.

Sviđa nam se da izgledamo isto, da se nosimo isto, da mislimo isto, da volimo i mrzimo na isti način.
Ovo vrijeme je izgubilo miris i ukus, bar meni. Ne znam više ni kad je proljeće, jer ne miriše na rijeku i draču, nego na prve proljetne alergije. Ljeto i ne postoji, jer počinje oficijelno krajem septembra, a završava se u februaru. Između toga padne malo snijeg. Na Božić se nose crveni kostimi, ne pije se kuhano vino, nego mojito. Jesen bude svake prestupne godine, prepoznajemo je po paljenju vatre ispod rakijskih kazana. Dobro se sjetiti kako je nekada šmekala Coca Cola iz staklenke, dok nismo posmatrali to piće kao globalizacijski otrov, nego kao oznaku naše generacije. Nekad je vrijeme imalo značenje, miris, ukus, toplotu, hladnoću, blagost, spokoj kao pred bronzani zalazak sunca. Vrijeme u kojem smo bili umreženi lijepom emocijom, vlastitom originalnošću,humorom ili nespretnošću, povezani kariranim košuljama, uštopanim Levi’sicama, lenonkama i kaubojkama, martinkama, muzikom, smijehom, nekim zagorcem s bijelom predsjedničkom odijelu.

Današnjica… Tirkizno nebo bez lastavica, uvećana vlaga i pokoji oblak. Ne baš tako veselo i šareno kao Klimtova slika, više onako kao odjava programa, Roršarhova mrlja u kojoj, na kraju svi vidimo isto, jer smo pod hinpnozom, bespomoćni i da izvadimo vlastito spolovilo da bi mokrili. Na poslijetku, molili smo se nebesima da nam olakša breme naše svakodnevnice. I evo, olakšano nam je. Jedni su tu da misle za nas, drugi smo tu da počešljamo glavu, jer nam samo za to i služi. Za frizuru!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s