DJETINJSTVO BEZ LAJKOVA


Bila jednom jedna šuma, recimo. Mislim da nije dobar početak, ali kako god, petak je i razmišljam o stvarima koje su nas nekada pokretale petkom.

Da namotam višak trake, do puberteta. Odjednom neka samosvijest. Kružoci u haustorima, na stepenicama drugog haustora, od haustora do haustora. U neka doba je neko donio gitaru i počeo da svira. Kroz par mjeseci je porastao interes za gitaristima, kosijanerima, iscjepanim hlačama, Weltschmertzom, čitanjem knjiga na sve moguće teme, misticizmom, mirisanjem maminim prejakim parfemima, monolog pred ogledalom, vježbanjem isfoliranih faca, pjevanjem solo u četku za feniranje, koketiranje, recitovanje najboljih stihova, forsiranjem crnih boja, pisanjem dnevnika svakih malo, pisanje pisama, telefoniranje do besvijesti, gledanja Mtv-a, vježbanja šizova, fućkanja cigara i slično.

Prije od škole do kuće mi je trebalo manje od deset minuta u kojem sam ubijala vrijeme pričajući s najboljom drugaricom. Hajde to, nego stanemo pred lokalni granap i još uvijek pričamo. Dođem kući, telefon zvoni, nastavljamo pričati i dogovarati se za izlazak. Oblačim se, ona dolazi ili ja idem njoj – pričamo. Slušamo vinilke njenog oca, branimo glasno naše ideale i žurimo da prođemo čim prije kroz kućna vrata i  dodirnemo asfalt. Vrijeme je lijepo, bez obzira na kišu, snijeg, led ili pak šta drugo. Raspoloženje je ono što nas drži uvijek s glavom sigurnom iznad površine. Nerjetko bivamo same. Okružene dobrim, vrlo dobrim i jako dobrim prijateljima. Priča je živa, smijemo se, muzika je glasna, pjevamo, povremeno iskoristimo neki fol iz tinejdžerskog magazina, provlačimo ruku kroz kosu, pazimo da smo kao „mistične“, nedokučive, hladne, filozofski – ali nikad pretjerano raspoložene, otkačene, vesele. I tako, poslije par sati radosti, poklope se kazaljke, kad počinjemo da zavijamo kao mladi vukovi, jer vrijeme je da idemo kući. Dovodimo se u rizične situacije, kad po pola kilometra udaramo šprint, da zbog pet – deset minuta kašnjenja nebi dobile zabranu na izlazak subotom. Oduševljene ničim, a sretne što imamo nešto svoje, rastajemo se. Na vratima stražari jedan od roditelja, vrši „hukotest“ – provjera ispijanja alkohola ili konzumiranja cigara. Dozvola za odlazak u krevet. Sitnim koracima poputa gejše odlazim u sobu, uzimam dnevnik i pišem. U glavi mi pjesma Friday I’m in love, mada jedva čekam subotu ujutro da osvane. Ima telefon da strada, valjaju se rezimirati filmovi od prethodne noći, naravno sa blagim preuveličavanjem prethodne noći…

I tako je to bilo jednom davno, kad sam i ja bila tinejdžer.

Eh, razmišljam u ovom digitalnom vremenu kako bi moj pubertet izgledao. Situacija bi izgledala ovako:

Umjesto papirića, pisale bi jedna drugoj sms tokom časa, onda bi trčale kući da vidimo ko nam je šta lajkao na Facebook-u, a vjerovatno bi se našle na chatu i nakucavale do tuširanja. Ponijele bi sa sobom mobitel u kupatilo,ako nas ko zove ili šalje sms, da u vremenu dok se tuširamo, nedaj Bože šta ne propustimo. Tu bi bio i laptop, pošto, jel te, imamo ruter, pa bi manje mokrim prstom mogle pokrenuti ekran. Lajk, lajk, lajk. Onda bi se obje obukle u prvu verziju, uslikale bi se u kupatilu, s pozadinom famoznih kupatilskih pločica, majicu G’n’r bi vjerovatno zamjenio neki duboki dekolte do pupka i neko ultra-moderno bućenje usnicama, koje najmanje aludira na pornografiju. Da nebi ofirale našu originalnu obleku, poslale bi jedna drugoj fotke u inbox. I tako bi to presvlačenje se preselilo opet u sobu, naravno, laptop je tu, Skype je upaljen i paradiramo jedna drugoj i prštimo od prijedloga. One vinilke bi zamjenio You Tube, jer u momentu dok se presvlačimo, previjamo se kao električne guje i oblačimo transparentne majice. Ja, kako volim neobične detalje, sigurno bih morala izvuči neku zaleđenu šniclu i pričvrstiti je špangicom u kosu, jer bi bila zaluđena Lady Gagom. Onda opet jedan krug na Facebooku da postavimo najbolje slike noći iz kupatila, da vidimo kako će nas lajkati. Kreće olimpijada lajkanja – Swatkice moja mawa, SanjaČu te cijelu noč, Lutkica, Ljepoto moja, predobra slika, uuuu ala  si moććććna, wwwwooow, ima se moŽe se…

I tako, svjesne samih sebe, prekidamo online virtualne veze, a drugim šaljemo request za prijateljstvo, jer, takav je pubertet, nestrpljiv. Oblačimo se i svakih malo bacimo oko da vidimo šta ima „ anamo – tamo“ u virtuali. Još par lajkova. S police uzimamo najjače parfeme, po mogućnosti neki Poison, Rush 3, Channel, jer taj puderasti oblak, koji nije u stanju da oksidira na premladoj koži je ono što će sigurno osvojiti našeg potencijalnog, novog virtualnog dečka.

Srećemo se na pola puta, jer obje imamo štiklu dvanaesticu, neke preglupe frizure, šljaštimo –  što oči, što usta i u lijevoj, uvenuloj ruci nosimo pismo-torbice, baš kao naše majke nekada kad nisu bile u našim godinama. Ja joj pola sata čitam sms poruke, pitam je da mi protumači, pa joj čitam svoje odgovore, pa se hitno logujem preko mobitela na net da joj neke stvari objasnim. Najmanje pričamo, više si pokazujemo i čudimo. Ona pali svoj mobitel i do grada, iako smo jedna do druge, komuniciramo online.

Bacam pogled na svoj šljašteći sat, tek je deset, mogle smo ostati još malo kući da budemo cool.  Konstatujemo obje tužno da nam se ta greška ne smije više desiti. Dolazimo u disco i uzimamo flašu Coca Cole. Klatarimo se na štiklama, svakih malo izvlačimo mobitel, fotkamo se. Sa strane, odozdo, odozgo. Bacamo se u raju, fotkamo nove ljude, malo šizimo uz neki novi hit, ali ne pretjerano, da nam se ne „opusti“ frizura. Upoznajemo nove prijatelje i govorimo kako se zovemo, da bi nas lakše našli na Facebook-u. Sutra ćemo dizati fotke, pa da ih taggujemo. Glupavo se kezimo, svakih malo nervozno mažemo usta lipglossom i trepćemo umjetnim trepavicama. To smo čitale online Savetu za smokey look.  Kad nas umor stigne, složit ćemo se oko toga da je najbolje da odemo kući taksijem.

Napuštamo vozilo kao iscrpljene narodne pjevačice poslije odrađene gaže. Roditelji ne stražare na vratima, u dubokom su snu. Palimo računare, postavljamo fotke i čekamo…. Niko ne dolazi. Odlazimo na You Tube, puštamo muziku, pričamo tek na chatu o cijeloj noći. Nemamo si puno šta reći. Ne radujemo se suboti, ako će pasti kiša, jer onda nećemo moći obući ono što smo planirale već u četvrtak u školi. Ne pišemo dnevnik, hellou, imamo Facebook account. I komšijin pas zna gdje smo bile i šta smo radile. Gasim kompjuter, nastavljam kucati na mobitel do nekih sitnih sati. Upoznala sam novog lika, sutra će me dodati na Facebooku, a kako je krenulo, sigurno ćemo u neka doba virtualno profurati. Ima sve cure iz razreda da mi zavide. Gasim mobitel. Spavam do besvijesti….

Da se vratim na početak teksta. Ako može, ja bih rado da imam onaj dosadni elektronski sat, koji pokreće sumornog spikera i najavljuje buđenje, stereo uređaj sa duplim dekom, radio i Lp sistemom. Dok perem zube, češljam kosu da slušam Davida Coverdale, dok telefoniram, da cmizdravo pjeva Axl Rose, dok usisavam – da psuje Satan Panonski, dok razvlačim veš – da urla Prlja iz Let 3, kad se spremam za izlazak van, da se vrti neka veselica i tako od petka do petka, bez lajkova. Glasam za svoje djetinjstvo bez lajkova!

Advertisements

6 thoughts on “DJETINJSTVO BEZ LAJKOVA

  1. Cyber Bosanka May 21, 2011 / 4:51 am

    Taj fenomen pričanja mi iz ovog ugla nikako nije jasan. pokušala sam se sjetiti šta smo uvijek imali toliko pričati i ne mogu, a znala sam iz prve smjene dočekati mamu s posla, mislim utrčala bih 5 minuta prije nje i folirala da sam već odavno kući 🙂

    • paprika77 May 21, 2011 / 9:17 am

      Draga Hana, sve su naše finte znali, ali eto, puštali su nam, da nam bude slađe…

  2. Houmljica May 21, 2011 / 8:18 am

    smatra ovo djetinjstvo bez lajkova i voli te do neba sto ovako lijepo pises 🙂

  3. zelenavrata May 30, 2011 / 8:12 pm

    Ma sto nemas mesto za lajk da te lajknem ljudski!
    Odlican post, istina ziva sve!

    P.S. Vidi se da si vodolija! 😉

    • paprika77 June 7, 2011 / 1:25 pm

      ima malo dugme na dnu posta…vidi se da onako “bloggerski” baratam alatkama
      , da mi svi zavide. Draži mi je komentar, od lajkanja …. 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s