BALADA O VINILU


Priča počinje nekih kasnih osamdesetih prošlog stoljeća. Ni sama se ne sjećam kako se razvija ljubav prema vinilu, gramofonu, uopšte tom pucketavom zvuku. Vjerovatno u maloj kuhinji s pogledom, s jedne strane na šumu posječenih balvana, s druge strane na poljanu ukrašenu stativama, gdje bi se, eventualno s proljeća, kad se pokosi trava, dječaci igrali fudbala ili naše majke hvatale klofera i ćilima.

U kuhinji je stajao gramofon, neko ružno koferče iz pretprošlog stoljeća, a pored njega poredane  singlice kao vojnici. Ja se onako kroz flash sjećam istog i od brdo singlica samo jedne. Vlado Kalember i Srebrena krila. Vlado, u bijeloj košulji i njegova Srebrena krila,  ukrašeni nekim svjetlucavim prslucima, možda čak i sakoima. Da je ljubav prema tom zvuku s Vladom krenula, ne bih rekla, ne bih ni znala reći….

Iz kuhinje prelazimo u Fiću, glanc novog – bijele boje. Pauza prema moru, gluha su doba i moja sestra ozarena trči, noseći kasetu u ruci. Kaže – našla. Hanka Paldum koja je voljela pa je voljela sve do Ulcinja.

Iz Ulcinja  sam u Škodi, narandžaste boje i sjećam se kasete Riblje čorbe. Omot je bio iz dječije perspektive bizaran, kukavica otvorenog kljuna, album Mrtva Priroda. Pjesme su bile skroz druga priča. Pekar, lekar, apotekar, kuvar, čuvar…mogla bih pjevati do besvjesti…Vožnja od našeg stana do djeda i majke je trajala više od 45min, dovoljno da prosječan dječiji mozak nauči od svake pjesme barem referen.

Pritiskom na dugme fast forward sam u Zastavi 45, boja bijele kafe…Sjedimo, dijete na djetetu – brat bratu ovim redoslijedom:

Rodica, sestra, dva rođaka i ja i naprijed dajdža i dajdžinca. Njima po leptir prozor otvoren, da se mi na zadnjem sjedištu, eventualno, ne ugušimo. Slušamo radio i pjesmu Bejbe ti nisi tu. Odjednom, niotkud dopire pitanje moje sestre – jel dajdža, šta znači Električni Orgazam….

Tako to sve krene, kod kuće,  s odmora,  iz bašta hotela i motela,  kraj rijeke s rajom, nešto s Mtv-a, n nešto presnimljeno s kasete na kasetu, pa slušaš Gary Moore-a u podlozi sa Šabanom Šaulićem.

Ipak, vinil je imao posebno mjesto.

Sjećam se ploče Whitesnake, mislim da je bio u pitanju album Slide it in. Sestra je bila već u srednjoj školi, što je podrazumjevalo rapidnu transformaciju, kako imidža, tako i muzičkog ukusa. Srećom, nismo zalutale u narodnjake. Whitesnake je imao dobru vibru, ne zna čovjek šta bi prije, gledao u omot, slušao ploču ili čitao tekstove. Dobra stvar vinilke je bila, zglob gramofona s iglom, koji si jednostavnim pokretom vraćao se natrag na istu pjesmu. Znala sam satima iz horizontalnog položaja posmatrati kako igla ocrtava integrale preko ploče i stvara predivan zvuk. Zvuk, kad imaš 14 godina, slušaš Skid Row i pitaš se što ti se plače, a najmanje sumnjaš da je to zbog puberteta.

Zvuk s longplejke je stvarno nešto posebno. Kad si u prilici da odrasteš s muzikom na singlicama, gdje je mono zvuk ispunjavao kuhinju, a izvođač zvučao kao da se drogira helijumom, onda svakako postoji poseban odnos prema zvuku s ovog medija. Ovisno kakav uređaj imaš, koliko često čistiš ploče, da li su dobro poredane, gdje stoje, kako se prema njima odnosiš, sve su to bile stvari o kojima smo kao klinci raspravljali i trudili se da unaprijedimo i prenesemo svoje stečeno znanje prijateljima.

Sve je bilo bolje uz longplejke, čak i spremanje kuće, brisanje prašine, slomljeno srce, prvo pivo i cigara, prva ljubav, prvi kec, prvi koncert, sve je imalo svoj smisao. Svaka ploča je bila određeni događaj, emocija, miris, godišnje doba…

Ipak, sestra i ja smo imale liniju razgraničenja u muzici, što je podrazumjevalo, ploče koje sam ja kupila od svog džeparca i ploče koje je ona kupila od svog. Svaka sitna svađa je podrazumjevala razvod sestrinjskog braka. Trčale bi u dnevnu sobu i počele da grabimo čija je koja. Moj AC DC, njeni Gunsi, moja Metallica, njen Whitesnake, moj Motörhead, njena Allanah Miles, moja Lita Ford, njen ZZ Top i tako sve dok ne dođemo do neke frljave singlice, koja je došla u vreći Faksa. Na njoj zamišljen Boris Bizetić s gitarom u smeđoj rolci, krajnje dosadan i buljav. Onda se počnemo gurkati i prepucavati ko da ga uzme, sve dok na kraju se ne počnemo smijati.

Poslije dobre dekade, sestra i ja smo se bezbolno razvele. Ona se sretno udala, a ploče su pazili naši roditelji kao djecu iz našeg zajedničkog braka, sve dok ih ona nije neki dan udomila. Kupovinom gramofona spasila je našu „bračnu“ imovinu od zaborava, od mraka ormara ili naoštrenosti naših roditelja da ih izbace u šupu. Ipak,  Axl Rose, David Coverdale, James Hetfield, Lemmy i ostali junaci našeg vinilskog odrastanja nisu završili u ćumuru, kojeg eventualno bi zapišala svaka mačka avlijanerka. Možda ih je spasila singlica Borisa Bizetića, kao što je mene i sestru spašavao u našim brodolomima…Ipak to mogu prepustiti mašti…

Advertisements

3 thoughts on “BALADA O VINILU

  1. zelenavrata June 13, 2011 / 9:26 pm

    Eh ubaci me ti u nostalgiju nacisto!
    Razguz sestro slatka!
    I ja sam moje svaka majka i djed, i to me baci tamo negde i…eto 🙂

  2. paprika77 June 14, 2011 / 1:15 pm

    hahahha…..moram nesto uraditi!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s