CIJELO SELO ŠMRČE BIJELO


I tako neki dan moje omiljeno biće i ja izađemo na neku kratku šetnju. To podrazumjeva nekih 5km hodnje, gdje kontempliramo naglas, ja mislim, on misli, mi mislimo. Ako negdje pristanemo i sjednemo na kratko osvježenje, naravno kreću salve psovki i kukanja na cipele koje nosim, na pređenu kilometražu u neznanju, na vrijeme, na reumu, na sve što mi padne na um.
Kakve sam inače kurate sreće, gdje god sjednem, uvijek ima neki „kandidat“ koji se dere s lažne bine i priča o svom životu skoro u trećem licu, s puno piateta, grleno, zaneseno, kao da stoji pred dupke punim stadionom, gdje gladne mase čekaju Fuehrera da progovori.
Prije, nisam baš sigurna, rijetko bih čula šta ljudi pričaju stol do mene, kraj mene ili uopšte da li mi se obraćaju. Nije u pitanju čulo sluha, mirisa ili okusa. Valjda u ovo virtualno vrijeme, ljudi sve manje pričaju, sve više tipkaju. Natipkam ti misao, a ti je lajkaj.
I tako, bijaše sunčan je post-radni dan. Kiša se ispadala kao da smo u savani, a ne u Sarajevu. Stisli smo se u neku zavučenu bašticu, ljudi već piju pivu, ženskice rakijice iz malih čokančića, stranci – skoro bosanci, žvaču salate, guraju ih gladno viljuškom i slobodnim pokaznim prstom lijeve ruke, da brze sakriju krakove zelene salate. Zrak je pun ozona. I onda, ni od kuda, prije nego smo sjeli za slobodan stol, zagrmi glasnogovornik, stol do nas. Gledam ima li gdje slobodno, nigdje. Pih!
Sjednemo za stol, a Glasnogovornik iz petnih žila se prodra – Jah, kad smo mi nekad vukli lajne bijelog. Ma šta da ti kažem. Osjeć’o sam se ko kralj, radio sam osamne’st sati dnevno, ništa mi nije falilo. Poslije posla u kafanu, pa opet na posao. Bila su to druga vremena. Seks end drags end rokenrol.
Kontam se, super, pogledam čovjeka nekih ranih četrdesetih godina. Nije pod sindromom Petra Pana, ženjen je, jer ima burmu na prstu, ispeglan je, i pertla s akreditacijom odaje da je papak koji radi za neki NGO i još se nije naučio da se u Sarajevu ne oduševljavaju ni za zadnjim Holivudskim zvijezdama, kamo li sa čovjekom koji je došao sa sela, zakačio akreditaciju i s početkom rata usrane gaće zamjenio čistim i prije nego je naučio spelovati higijena, vukao je već lajne.
Stolu se pridružuje neka, na oko dosadna amerikana. Glasnogovornika to ne sprječava da svojim grlenim izgovorom nastavi priču na apači bosansko- engleskom.
– Jes, ar rimembr d tajm ven vi vr inavjeted tu Kembridž. Aj spent tri mants der. Jes, end fani ting vaz, det vi vr der tu impruv ingliš, bat onestli, vi vent šoping evri dej. Ju andrstend?
Stolu prilazi „radna kolegica“. Tako se, valjda, zovu ljubavnice s posla. Polupijani glasnogovornik predstavlja svoju radnu kolegicu ostatku stola. S teških droga prelazi se na lake.
– Jo, jarane, sjećam se kad sam rol’o đoint pred pos’o da se iskuliram. Uh, srećom, sad sam sve to batalio.
Sugovornik preko puta njega, očigledno dobrih živaca, sluša i igra se povremeno s mobitelom. Skont’o vrag odnio šalu, pa da obrne priču. Sad se direktno uključujemo na Euroviziju. Ženska koja uslužuje piće, sjede za njihov stol i počinje i ona svoje.
– E meni je ove godine bila bez’ze Evrovizija. I šta hoće onaj Dino Merlin. Nismo svi balije.
Na to kreće nova debata. Glasnogovornik jedva dočekao da kaže koju – Mojne jaranice, meni je prejak tekst , otkrit cu ti tajnu sta se klanja kad se covjek umori….
Radna kolegica nema mišljenja, vrti čokanj s mirtom isto da je čigra iz djetinjsta. Amerikanka pije vino isto da je voda, konobarica kalemi cigare i dalje i živo priča, Glasnogovornik je na „mute“ opciji, njegov drugar daje mišljenje, a ja se vraćam u svoju stvarnost.
– Opet ti čuješ pored naše konverzacije i druge.
– Tako nekako, multitaskiram na svoj način. Uvijek nabasam na ove nametljive derače.
– Ja nikad ne čujem.
– Ne bih ni ja čula, nego mi se nameće. U kafani možeš uvijek napisati knjigu, priču ili blog, samo problem je što te ljudi kasnije mogu tužiti za autorska prava.
Ustajemo i odlazimo. Razmišljam prije par mjeseci o liku koji pričao dva sata o tome kako je postao doktor. Nije se valjda čudom mogao načuditi…O njemu mi se ne piše. Rjeđi su ovi glasnogovornici sa sela koji slobodno govore kako vukoše lajne u životu, isto da su bili najbolji učenici, pa se pričalo o nagradi Mitar Trifunović – Učo.
Do pisanja. Vrlo lijena bloggerka.

Advertisements

2 thoughts on “CIJELO SELO ŠMRČE BIJELO

  1. zelenavrata June 13, 2011 / 9:20 pm

    Ako je taj vuk`o lajnu ja imam sise peticu! :mrgreen:

    • paprika77 June 14, 2011 / 12:58 pm

      Sve je moguce, mozda je vuk na LSD-u

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s