Ponekad poželim



Ponekad poželim da vrijeme stane između ljepljivih prstiju od borove smole, u mirisu joda, čempresa i ranog ljetnjeg sunca, koji povremeno probudi p’janog zrikavca na zapaljenom nebu i usoljenom zraku. Kad je jedina briga tvrda koža na petama i ljepljive japanke, bljutava voda iz česme i ukradena smokva sa komšijskog drveta. Fjaka između dva treptaja, načinjena između jutra i mraka. Spontano, bez komentara, naviknuta na novo lokalno vrijeme, gubljenje kontaktivitisa sa dragim i osrednje dragim ljudima, bez vijesti, skoro pa, nagluha. Kako jedna moja prijateljica reče, bezbrižno paranje morske površine luftićem i nožnim prstom preplanulih leđa i nauljenih nogu čehinje. Buđenje iz petominutnog sna, gdje prvi par minuta slatkog buđenja bude praćeno kroz zeleni filter oka. Vjeđe padaju opet, sunovraćajući se u novi serijal morskog sna. Morska pjena oplakuje noge pjenušavim rukama slanih suza, opuštajući stopala i vodeći ih na novo putovanje. Iz gravitacije u levitaciju. Snoviđenja. Purpurno-narandžasti suton guta sunčanu bajku. Plima nadolazi, čisteći vodu od algi, pikavaca, ostataka kruha i paradajza, ambalaže i sličnih ubjeđenja da hrane morski svijet. Iz levitacije natrag u gravitaciju. Usoljena kao inćun, vraćam se u japanke, rolam hasuru i maštam između dvije fjake.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s