Ljeto pred školu


Danas je august počeo da miriše na prve odlaske u školu. Zadnjih par sedmica je najljepše, sunce progrijava, krastava koljena i laktovi nikako da zarastu, a i voće je počelo da zreli, tako da se više ne može fasovati trbuh-bolja od zelenih jabuka i šljiva.

Moja, godinu dana starija prijateljica je donijela svoje stare knjige. Ona je to već učila, zna i ima skoro sve petice u svojoj knjižici. Njene pjesme su objavljene par puta u školskim novinama, a i u Plavoj lasti. Meni je drago što ih je sačuvala baš za mene. Uredne su, nemaju uši zavrnute prema sredini knjige, tek stidljivo i krivudavim slovima ispisano njeno prezime, ime i broj odjeljenja.

Listam knjige, neke s velikom pasijom, druge sa strahom da neću ovladati tako kompliciranim gradivom. Knjiga geografije me odvlači na daleka putovanja, a istorija kroz krvave bune, bankrote, siledžije, imperatore, dok knjiga likovne kulture daje svemu tome toplije tonove mokrim kistom, razmrljanim praskozorjima moga dječijeg ludila. I taman kad mislim da sam umorna od novog početka, otvaram čitanku od prve stranice i upijam sva ta slova, verige, imena, živote i likove, nasmijane i tužne kao cirkuske klovnove. Knjige nose miris njenih prstiju, zatočile su malu istoriju njenih podviga, dana i noći listanja i vrijednog učenja kraj istih, stranica natopljenih đačkim suzama zbog kratkoročnog neuspjeha, te stranica ispunjenih cjelivanjem podviga neprospavane noći.

Uredno razdvajam knjige i vježbanke, radujem se kad su tanje i manje zahtjevne za listanje, kad su slova krupnija i slike kad su veće. Negdje između redova, skoro i nevidljivo, krije se ime neke simpatije i leptirića koje je osjetila prvi put. Ipak, sad su to moje knjige. Gledat ću da budem što opreznija i da tek svježe opranim rukama, nakon borbe sa slipavim šljivama, ne napravim fleku prije školske godine.

Nebo se topi kao plemeniti metal na viskoj temperaturi, ostavljajući tragove bakra i zlata, urešeni sa pokojom pomahnitalom pticom. Drugarstvo je kad ti neko sačuva knjige, podjeli sendvič i zadaću s tobom i kad ti kriomice tutne papirić s kratko ispisanom porukom u kojoj kaže da ćeš mu biti prijatelj do kraja života. Prijatelj je neko tko te i poslije trideset godina života čuva u novčaniku, na posebnom mjestu, prepadnutog pogleda, zagledanog u objektiv nekog strašnog školskog fotografa.

Ovo je blog za prijateljstva koja su uslovljena samo prestankom našeg bivstvovanja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s