Kad porastem, bit ću na birou!


„ I danas je globalno zagrijana situacija. Od jučer je počeo prvi dan od dana nezaposlenja mog dobrog drugara. Kad pišem o ovome, kao da nekome pišem po službenoj dužnosti komemorativno pismo i rastajem se na doku od dobrog mornara, koji sanja sne pod zastavom svoje države. Integral tuge iscrtava krik usamljenog galeba“.

Jučer je dan bio naopačke. Globalno se pregrijao. Uslijed globalnog pregrijavanja, jedan moj prijatelj je dobio otkaz na poslu. Ne znam kako to izgleda kad dobiješ otkaz, ali svakako činjenica gdje si popraćen tuđom frustracijom, pretvara se u vlastitu frustraciju. Preispituješ svoje postupke, zadatke koje si uradio, rečenice koje si izgovorio, kakav si s kime bio, koliko je bio stepen nesebičnosti u dijeljenju znanja i uspjeha zadatka, koji si sam od početka postavio i ostvario. Krajnji rezultat, noga u dupe. Šaka međ’ oči.

– Bili ste dobri, al’ hajte svojoj kući.
– Vi ste odlično radili svoj posao, ali mi ucjenjeni drugim ljudima i dugovima smo dužni da vas obavjestimo da do kraja mjeseca nemate posao.
– Nemate razloge za brigu, imate odličan CV, svako bi vas preduzeće poželjelo.
– Kako mislite da želite ostati kod nas? Gledajte, uslijed krize smo odlučili da umanjimo kadar, ( izostavljajuću u rečenici pametan, sposoban i slično).
– I nama teško pada da Vam saopštimo ovu vijest ( razmišlja tapkajući nogama ispod stola i nadajući se, čim ovaj „besposlenik“ ode iz kancelarije, da popije koju ljutu).

I tako sjedim kao prebijena, kao da su meni iste riječi bile upućene. Gledam stol na kojem svakodnevno zarađujem platu, ljude kojima sam okružena i zamislim se. Zar je zaista došlo do toga da je bolje džabe sjediti, nego džabe raditi !?
I onda krenem od vrtića. Usvajanje različitih normi, te se lijepo ponašaj, lijepo čitaj, piši, recituj, pjevaj, budi dobar drug, pomozi bližnjem svom… Kad porasteš budi nešto. U vrtiću želiš, uglavnom se baviti nekim nerealnim zvanjima.

– Kad porastem bit ću vila ili princeza!

Vila, zato što ima magični štap, a princeza iz sasvim nekog drugog razloga. Vjerovah da princeze ne morahu ići u toalet, pa sam zbog istog željela da budem princeza, a ne zbog duge kose, bogatstva, princa koji će doći i probuditi je iz stoljetnog sna, nego iz ubjeđenja da princeze ne pate od opstipacije i krajnje rješenje je, ne moraju ići ni u toalet.
Drugi su sanjali da budu zmajevi, prinčevi, kauboji, indijanci, komšijina djeca, djedovi sokoli, nanini šimširi i tako redom.

Poslije se priča samo usložnjavala. Kad krećeš u srednju školu, ne gine ti ona priča:

– Nećeš imati nikavo usmjerenje poslije srednje, ako upišeš gimanziju.
– A šta ako odlučiš da ne želiš ići dalje na fakultet, a ?
– Gimnazija je preuopštena, bolje je da si frizer!
– Elektrotehnička nije za djevojke, one ne znaju u kući napraviti razliku između visokog i niskog napona.
– Hemijska? Kako hemijska, pa ne znaš ni tabelu periodnog sistema, to jok.
– Građevinska, ne, svjedok sam tvojih loših tehničkih crteža, to nikako.

I tako sluđen već s 14 godina pokušavaš da pređeš prvu prepreku koja se stvorila u kući. Otac s pogledom u daljini, isto da se bavi formulom iz kvantne fizike, zabrinuto strepi nad temeljima naše otadžbine i mog odlaska u školu. Majka, na pauzama dvokratnog vremena samo gleda šta ću reći.

– A kako bi bilo da upišem istu školu kao i sestra?
– Ti! Ne, to nikako, rano ustajanje, autobus, putovanje, matematike, fizike, hemije, tvoja koncentracija, razmisli…
– A šta da radim?
– Ništa, razmisli šta voliš.
– Volim da crtam i da pišem, možda se to drugima nešto najbolje ni ne sviđa, ali kad se osvrnem i vidim šta sam stvorila, rado se vratim na to, pročitam ponovno. Kad ugledam crtež koji sam uradila lakoćom za par minuta, strepim od sreće. Možda bi bilo dobro da crtam stripove?
– A ti bi da si umjetnik, pa da te finansiramo cijeloga života? To zaboravi! Nego upiši neke strane jezike, fino si ovladala engleskim, još neki , u tome je budućnost. A kad završiš školu, onda ti sebi finansiraj kurseve toga što voliš, a od čega hljeba nema.

Sa 14 rijetko koja osoba slomi barijeru na kojoj se nađe u vlastitoj kući. Ja sam na prvoj pala. Srednja škola i nije bila toliko strašna i daleko od onoga što želim da znam, bila je krajnje ohrabrujuća i inspirirajuća, pogotovo što sam promjenila na kraju grad, školu, dikciju, stav, svjetonadzore. Više nije bila obavezna lektira Ivo Andrić, Meša Selimović , nego Balzac, Kafka, i Krleža. Zaboraviš uslijed spleta događaja šta si htio da budeš.

Sa osamnaest godina je već kasno. To neko volšebno biće koje u sebi rodiš, odgojiš, konstatno preispituješ, razvilo se i počelo širiti krila. Usađeni maniri, kućni odgoj, dobre ocjene i zdrave ambicije da ideš dalje su gorivo koje te održava na cesti. Svjestan si da si sad jedan nasuprot milijardu i opet ti, poriv je da ostaneš tu , da se boriš, da stasaš,da gradiš.

I tako jednog dana ja odlučim, ja odoh!

– Kako to, ideš?
– Pa ovdje ima odličnih fakulteta!
– Ne želim da sam tu, nisam sretna ovdje. Ovo nije mjesto za mene. Ne mogu. Guši me ovaj grad, ljudi bez smisla za humor, ravnica bez brda, širina. Želim da idem.
– Zašto ne političke nauke? Pa ti voliš da pišeš, voliš da pratiš vijesti.
– Jednostavno želim da odem. Da nisam u ovoj učmaloj sredini bez smijeha. Da na, kraju krajeva, naučim, taj, drugi strani jezik, u kojem si, kako si nekada tvrdio, leži budućnost.

Sa osamnaest, ako nisi pizda, širiš krila. Letiš tamo gdje misliš da pripadaš.

– Svaka ptica svome jatu leti! Koji je to padež? Genitiv! Kome, čemu.

Promjeniš državu, grad, jezik, ljude, kulturu, oplemeniš se, ogoliš se do kraja, usvojiš i odeš. Jednom kad odeš od roditelja, uvijek si potencijalno na birou rada. Uvijek strepiš. Ne tješi te njihovo postojanje na ovom svijetu, možda prvi par godina, a onda istinski počneš da brineš, da mariš.
I tako, zbog najtoplije sedmice u ovoj godini, moj prijatelj je dobio otkaz na poslu. Ne zato što je nesposoban, s manjkom inteligencije, samopouzdanja, zato što ne govori odlično dva strana jezika, ne brojeći maternji, što se odlično prilagođava stresnim situacijama na radnom mjestu, što od kuće osmišljava nove zadatke za radni dan i što i dan danas zna pitagorinu teoremu, koju nema gdje da primjeni, osim u kvizu znanja. Ne!
U današnje vrijeme ljudi ostaju zbog posla, jer su prijetnja drugima. Na kraju krajeva, zašto da jedan referat zauzima jedan čovjek, kad se to može podjeliti na referat koji obavlja petoro ljudi. Od toga četiri žene, sve na trudničkom – ako je u pitanju pozicija u državnoj službi. U privatnoj službi, ako ti vlasnik nije divan, slijedi noga u dupe. Pardon, stražnjicu.

– Rađaš sebi, ne rađaš nama!

I onda staviš prst na čelo. Zašto? Upravo da ti pamet ne prošišti kao ekspres lonac, a glava se ne počne rotirati oko ramena. Svi smo mi zamjenjivi. Ako ne drugom osobom, onda drugim dvjema osobama.

Dakle, educiraš se od pupka, da bi bio bolji. Ako je pozicija u državnoj službi, onda za ovu priču:

– Kad imaš diplomu, onda si zaštičen, kao bubreg u loju. Jest ono – prvih godina zapinje, a kad se naučiš poslu, nema ti premca.
– Skontaj matematiku, diploma i iskustvo, debeli hlad.
– Pauza od sat vremena, ne znaš kako bi je potrošio, jer ne možeš nakupovati cipela, koliko ih možeš potrošiti tokom pauze.
– Odmor mjesec dana. Onda kad ti dosadi, otvoriš fino bolovanje. Razlog. Stres na poslu!
– Simptomi stresa?
– To je bar jednostavno, povišeni krvni tlak, zviždi ti u ušima, znoje ti se dlanovi, grlo ti se suši, insomnia, bolovi u pleksusu, gubitak koncentracije.
– I što se brineš? Ma lagano! Poslije bolovanja radiš par sedmica, kad te ona krava nanervira, a ti opet bolovanje, zviždi ti, matnta ti se, ali gledaj da ne hodaš gradom za vrijeme pauze.
– Kako da opravdaš taman ten? Pa reci, doktor ti je preporučio šetnju na jakom suncu, stajanje kraj otvorene logorske vatre, kraj jakog plamena zbog cirkulacije. Na kraju krajeva, svi znaju da vitamin D i E ulaze preko kože i pomažu dobrom raspoloženju.
– A tek trudničko. Uzmeš bolovanje u 6. mjesecu. Rodiš, nema te godinu. Onda uzmeš bolovanje i spojiš ga sa ljetnjim odmorom i dok se okreneš, dijete ti je krenulo na fakultet, ljubi ga majka!

Polako kupiš stvari sa stola. Otkaz te je pokupio kao brzi voz na relaciji Sarajevo – Pazarić. Osjećaš se kao slina. Ne znaš gdje češ završiti kad te ispušu iz nosa. Samopouzdanje koje te je krasilo do ovoga momenta, urušava se kao kula karata. Noge su ti male, skoro da si minijaturan i nesto u svom velikom odjelu i lakiranim cipelicama. Lančić na kojem nosiš poludragi kamen, završava oko ramena, a labradonitov privjezak, koji je trebao da te štiti od loših pogleda i pomaže ti u poslovnim uspjesima, nalikuje omči koja te davi. Brišeš sliku s deska, prebacuješ dokumente na jednan fajl, na pokretnoj memoriji, dok ostatak formatiraš.

– Kome da ostavljam svoj trud? Ko će da razumije ovo što do sada radih, bolje nego ja?

Ovo je logika svakog čovjeka, kome su na radnom mjestu kolege zatvorile njegovu poziciju stražnjicom. Gdje sad, ne znaš? Lakoćom stavljaš memoriju u svoj džep, ispravljaš figuru koja se ponovno vraća u odjelo i lančić koji kriješ pod dobro ispeglanom košuljom, zajedno s privjeskom od labrodonita koji opet spasonosno leži tik uz tvoju štitnjaču. Osjećaš se isto kao u filmovima kad pokušavaju da ti kadrom, pričom, mimikom, kratkom 16mm vrpcom da izvrte sav život. Tako se i u tebe sve vraća. Ne porazi, nego pobjede. Od gumenih čizama i plastičnog mača, od luka i strijele i musavog lica od kriške namazane džemom od šljiva. Od vezivanje pertli na patikama, prve tuče s drugarom, oštrenja olovaka, rada linijarom, šestarom, do prvog momenta izvlačenja formule. Čas fizike, slobodan pad, kretanje klatna, kosi hitac. Sve u tebi gori od znanja, kreda se mrvi pod prstima, kao da je nikada i nije bilo, pretvarajući se u crteže, formule, objašnjenja. Vrpca te baca dalje, na koncerte, proslave, pijanke, upovraćane lokve oko šolje, na njen osmijeh poslije prvog piva. Zadovoljan si. Ideš dalje, nosiš indeks, prva ocjena, zadnja ocjena, diploma, prvo zaposlenje, drugo zaposlenje, prva ozbiljna bolest, prvi antidepresiv, prva prava ljubav, prvo put slomljeno srce, volja za životom, prvi put sam u svemu, prvi i posljednji na svijetu i sve tako. Osjećaš se ambivalentno. Tužan si, a sretan. Neko je skinuo lanac sa tebe.

– Gdje da letim?
– Šta sad da budem?
– Šta sam htio da budem?
– Kad porastem, bit ću na birou! Tamo je sva moja ekipa.
– Ne, ne, ne, kad porastem, bit ću političar, bankarski lihvar, hodža, pop, papak..
– Kad porastem, bit ću utajivač poreza – nikad poreski obveznik.

Kad porastem, bit ću komšija. On je imao crnu, bjesnu Citroenovu ajkulu.

Advertisements

One thought on “Kad porastem, bit ću na birou!

  1. cordless impact September 7, 2011 / 11:30 pm

    WoW, This is really a great topic & I honestly appreciate with you. I wish, you will describe about it more in your next posting and I am really waiting for that!! Thanks = 29 times! 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s