Kraj ljeta


Ljeto je odlučilo da ostane još neko vrijeme. Zavezalo se za asfalt kao pijavica i zaplesalo na krovovima rastopljenog grada. Obuklo je svoje zlatne cipelice i prohodalo je svakim ćoškom grada. Počelo je da brije džonove nemilice uvlačeći se pod svaki oznojeni pazuh čovjeka u tramvaju, trolejbusu, autu, haustoru, provlačeći se kroz zidove i ključaonice.

Prošaralo je glavicu svakog klica i klinceze, rasipajući vilinski prah. Provlačilo se kroz ključaonice spavaćih soba ljubavnika, roditelja, baba i djedova, suicidno nastrojenih tinejdžera, u košare uležanih kućnih ljubimaca i kroz lagani šlafruk nezainteresovane komšinice.

– Da, ljeto nikad nije bilo duže, reče ona, znajući da je istu konstataciju napravila i za zimu.
Da li su se godišnja doba toliko razvukla da više ni sama ne zna kada prestaje nositi sandale i prelazi odmah u one ribarske čizme koje je je nose kroz snježne i vodene hangove do prve, nove proljetne trave.
Mirisna nota odstajalog luka, koju je nanosio dašak vjetra, dopirao je ispod pazuha čovjeka koji je stajao do nje.
– “Ne razumijem kojeg vraga se hvataju za šipke u tramvaju, koje ih tjeraju da se propinju na prste i još nas časte mirisom pazuha opranog u prošlom vijeku.”
Gura nos u majicu, traži bilo koji prorez, gdje može da zaboravi da ova vrišteće – razarajuća nota pazuha bude zamjenjena nekom svježijom notom jutarnjeg tuširanja.
-” Ljeto je stvarno došlo kasno ove godine”, odmahujući glavom i cokčući u nadi da će čovjek sa mirisom izvrištalog sira skontati da je njemu uputila zlokobni pogled, koji će ga, eventualno, ako ne svojom magijom, onda tajnom silom iz paralelnog univerzuma natjerati da se uhvati za bočnu prečku ili bilo koji drugi držač i time umanjiti kontaminaciju u ovom dijelu tramvaja.
Na njenu žalost, podršku je dobijao kako se tramvaj zaustavljao, praznio i punio na svakoj stanici.
Razmišlja o različitim mirisima, da bi autohipnozom zaustavila kilograme luka koje su opsjele javni prijevoz.

Ljeto, kao nekad što je počinjalo. Osamdesetih su ljeta počinjala na vrijeme. Barem sredinom juna, poslije upisanih ocjena u knjižicu. Tinta se nebi ni uspjevala osušiti, a ona je već bila spakovana i na odlasku od roditelja.
Ljeto je tada imalo poseban miris, putovanja, otvorenih prozora na autu, mirisa duhana koji je dopirao iz cigarete oca, koji bi jednu ruku držao van auta, zvuk radija koji nenametljivo vrti muzičku notu. Ljeto je mirisalo na mamin puderasti parfem Anais Anais i bijaše obojeno njenom ticijan kosom. Od njene kuće do kuće maminih roditelja dijelila ih je vječnost u koju bi se ugurale dvije putne torbe s odjećom do kraja ljeta.
Ljeto je počelo u hladu majkine avlije. Vjetrić je šarao kroz ruže od kojih se na kraju pravio destilat i sok od ruže. Uvijek se divila tom destilatu, jer on je njenu majku činio vječno mladom. Ten poput breskve, svilenkast i zategnut.

– “Majka, jel de’, ja kad ostarim, bit ću lijepa kao ti, s mirisom ruže u koži i bez bora?”

Starija žena, gordog držanja i golubije sive kose se nasmijala šeretski, odobravajući ovaj dječiji komplimet.
Prostranu kuću dijelilo je stepenište od bukovog drveta. Malim koracima savladala je svaku stepenicu bez problema. I onda kreće magija. U hodniku se nalazilo starinsko ogledalo. Nekim možda dosadno, njoj uvijek zabavno. Djed kaže da je to ogledalo iz vremena njegove majke. Ta posebna patina je bila magična. Ogledalo u kojoj se ogledala njena pramajka i možda čukunmajka. Zamisli. Kada bi moglo da priča, sigurno bi iznjedrila predivne priče, barem je tako vjerovala. I odakle je krenulo to ogledalo? Iz koje čaršije? Da li ga je mlada majka donijela sa sobom na konju, zajedno s mirazom, seharom, ćilimima i anterijama? Svaka begovska kuća je imala svoje običaje, tako i kuća njenog djeda i majke. Odisala je čistotom, disciplinom, dobrom sofrom i strogim kućnim redom.
Hodnik s magičnim ogledalom račvao se na milion drugih soba. Nekada je ta kuća bila arhitektonski drugarčije riješena, ali su stari štih zamjenili nečim stamenijim i modernijim.

Dnevna soba i kuhinja i nisu bile omiljene sobe, koliko zelena soba na ćošetu kuće. Ona je bila kao specijalna kapsula u kojoj se krila. U njoj su se čuvale knjige iz vremena druga Tita. Taj Tito je stvarno pretjerivao, dok su ga opisivali u raznim stanjima, te u lovu, na banketu, na Brijunima, Tito na sto načina, Tito ala Carde, i poslije Tita – Tito. Drugi red knjiga se bavio isljučivo Andrićem, Mešom i štovanim članom obitelji, Rešadom Kadićem.
Ipak, najinteresantnija knjiga je bila Hiljadu i jedna noć, ispisana ručno goticom iz hiljaduosamsto i neke. Nju bi otvarala kriomice, jer ju je bila sramota da je neko uhvati nad knjigom, koju nije razumjela, a na svakoj 20. stranici je imala ručno iscrtanu sliku ili ilustraciju priče koja je išla. Pljesnivi miris ustajalosti dopirao je vjerovati je, više zbog muških, nego ženskih ruku, što ju je listalo zarad erotskih slika, a slabije zarad njemačkog jezika.

A onda je slijedio bife. U njemu su stajale sve bombonjere. Rijetko kad su se jele. To su više one koje kruže od žene do žene. Takav je bio običaj. Nisi u kuću ulazio bez kafe i bombonjere. I zbog tako čudnog običaja, njena sestra i prijateljica su otvorile jednu. Nisu znale kako da joj pristupe. Da je udare maljem, ne bi li se izmrvila u hiljadu komadića ili metodom cuclanja, dok ne dobiju zauške. Bombonjere koje kruže su znale biti čak iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ova ista, teškom mukom pojedena, bila je starija od njih dvije čak i par godina. Ništa im se nije desilo, ali od tada se prekinula tradicija kružnih bombonjera.

Pored bombonjera, tu su stajali razni parfemi. Ipak, ženskom djetetu je najinteresantniji parfem što vrti mozgom i od kojeg se oduzimaju noge i ruke. Ružino ulje ili parfem s hadža je bio moderan. Flaša zemzem vode, za nedaj Bože, surma za šminkanje i zdrave oči, mahrame za namaz, tespih, neotpakovano kristal posuđe. Ipak, u bifeu je preovladavao miris ruže i borovine Pino Silvestre, te vječne vodice za brijanje. Kada bi revizija bifea prošla, lagano bi se zatvarala vrata i šunjalo bi se na drugi kraj sobe.

A sada prava kristalna rapsodija. Suđe koje se nikada ne koristi. Kristalne vaze, vazice, pladnjevi, šećernice, čaše, pepeljare, ispod svake ukočeni od štirke i jake pegle ležao bi kerani stoljnjak. Štirka je imala poseban miris, sladunjav, čist.
Jedino iz te kristalne rapsodije skupocjenog suđa je odskakalo nešto što po njoj nije imalo imena. Srebrne kutije s posebnim nekim radom, koji podsjeća na nakit presvučen tulom ili emajlom, sa raličitim motivima nekih glava i cvjetova. Ove kutije su vidjele i njenog kurajbera iz nekog n-tog rata protiv nekog neprijatelja. Municija se pravila od papira i nekog dinamitnog praha u formi fišeka. Ko će im ga znati. Na prvi pogled, više je mislila da se tu odlažu cigare i ključevi od kuće, oni malo veći. Pored kutijica za municiju, ležala je mjedena kutija za urezanim pahuljicama. To je bila zabranjena kutija za djecu. U njoj su stajali papiri za motanje cigara „ Halo lulu 22“ i skoro, pa smrvljen i kiselkast duhan.

Nevještim rukama uzima papir, koji prijeti da će se raspasti pod hrpom loše raspoređenog duhana. Zamota cigaru u nekavu gutu i zapali je, gurajući glavu kroz prozor. U prvih par minuta joj je loše, ali nakon toga ide dobro, do prvog šamara koji prekida ovu interesantnu i porodično zabranjenu mantru.
Ne zna da li je tužna ili je sramota, dok slinama i suzama oplakuje kajmak sa filovanih paprika. Djed i majka šute. Šuti cijeli stol, kao da je neko umro. Zvono pred kraj ručka umanjit će tegobu, samo da ustane sa stola i potrči od sramote u bilo koji kraj kuće. Balkon, to je spas!

Ljudi pod balkonom lagano hodaju, svako pozdravlja, pita, dobacuje, tako da se ova formalna situacija opet vraća u normalnu, kao prije zapaljene škije u sobi. U sumrak traži izgovor da izađe na mahalu i u teglu lovi svjetlace. Njih će, ukoliko joj dozvole izlazak, loviti i ostavljati u teglicu sa jakim poklopcem, koja će imati rupice da insekti ne umru odmah. Osvjetljivat će njenu sobu baš kao u hiljadu i jednoj noći, praveći crteže svojim svjetlim tjelima kao preteča lava – lampe.

Odobrenje za izlazak zabilježeno je tajfunskim trkom niz 20 stepenica i još 7 ispred kuće. Već je vani s teglicom. Imat će lampu s puno svjetlaca. U drugom momentu je već s gumom oko noge i igra se neke vratolomne igrice. S poskakivanjem osjeti kako joj kosa igra na ramenima, kao da želi da odmetla drumsku prašinu, gdje još po neki kamenčić joj žulja stopala, ali ju ne spriječava da bjesomučno skače, dok ne padne mrtva od umora.
Teglica je ostala po strani. Svjetlaci iscrtavaju svojim tijelima žar toplog ljeta, utapajući se u dječiji žamor. Djed sa svojim prijateljima odlazi u džamiju. Vakat je, sudeći po sumraku, akšam je i vjerovatno mu neće biti drago da je vidi pred kuću po svom povratku. Žurno prati njegov brzi hod do kapije, gdje će ući u džamijski harem desnom nogom. Desnom, jer tamo je ljepši svijet, lijevom pri povratku, jer se vraća u težak svijet, pun stega, obaveza, neposlušne unučadi, teških komšija, tračara, kasabe i ekonomske krize koja je došla nakon Franca Ferdinanda i ostala na vijeke vjekova.

Ne htijući da izaziva vraga, vratila se nazad u avliju i na maloj česmi oprala ruke, s kojih su se sljevali prašnjavi curci, ocrtavajući brazde preko ruku, kao kad žustra rijeke sječe žedan krajolik. Dobro pranje ruku, naknadno sapunom Lahor će učiniti da ruke zamirišu čistotom i zategnu joj kožu do praga nepodnošljivosti.

Sofra je postavljena za laganu večeru. Lupkaju porcelanske zdjelice, kašičice i metalni lončiči s tufnama, malo krnjavi od neopreznog spuštanja ili podgrijavanja mlijeka za bijelu kafu. Već je toplije u kući, incident s cigarom se skoro i zaboravio. Somun i puter slade nepce. Domaće kiselo mlijeko spira zalogaje, vjeđe kao da padaju. Da li od grešne cigare, lastiša ili hrane. Pospanim okom traži kraj hodnika, gdje će jedva protrljati zube i oprati lice pred spavanje. Onda će se uvući pod jorgan koji je težak, kao da je majka poubijala farmu kokoški i uvukla ga u njega. Posteljina s mirisom štirke, tvrda od vrijednih ženskih ruku i sati provedenih sa peglom i fajtalicom. Nigdje bore na damastu, skoro i da reže njegova strogost. Uvukavši se u istu, leže bez pomjeranja i utonu u san.

Od sna pod teškom jorganom i lukom koji se širio tramvajem djelilo ju je par stepenica slobode. Vrata su se saučesnički otvorila i napunila nosnice žabokrečinom Miljacke, sirenama nervoznih jutarnjih vozača i penzionera laktača koji ne znaju gdje trče, ali bitno je da su negdje potrčali, kako koji, kod doktora, po fasungu lijekova u apoteku, na jutarnji šah, novine na omiljenu trafiku, na jutarnju kafu s jaranima, gdje jedan drugom pripovjedaju ono što čitaju u štampi, oslovljavajući jedni druge s „Mladiću“, ne krijući koliko ih drhtave ruke, savijene novine, vrećica s lijekovima, dosadne cipele boje leda, previsoko zadignute hlače na peglu s utrpanom košuljom, štap i dioptrija sputavaju da uživaju u odbjegloj mladosti.

Gleda ih, kao da razumije žal, zakoračivši desnom nogom, kao djed kad ulazi u džamijski harem, stremeći ka boljem svijetu i ljetu koji je bojila muzika iz njegog plejera. Ljeto je mirisalo na osamdesete, na žamor s mahale, na loše savijenu škiju, erotske slike iz “Hiljadu i jedne noći”, Tita iz lova, kristal, lastiš na mahali, sapun Lahor, vreli somun i subtitl Dinastije.

Advertisements

2 thoughts on “Kraj ljeta

  1. milja lukić September 10, 2011 / 8:50 pm

    Fantastičan post! Verovala ili ne, atmosfera ima mnogo sličnosti s Vranjem, odakle je moja majka i gde su mi živeli nana, deda, ujaci s porodicama… Vratila si me u neko vreme koje uvek učini da mi je toplo oko srca.

    • paprika77 September 10, 2011 / 9:45 pm

      Hvala na komentaru, nekad pisem iz srca, nekad iz prsta, zavisi kako se poklope koordinate. I meni je tako bilo toplo oko srca sinoc, da sam jutros jednostavno morala da pisem… Pozdrav! 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s