Trideset dana noći


( blog napisan prije mjesec dana )

Prije par dana odlučih da posjetim Tešanj. Putem me je pratila dosadna kiša i zatvorena blenda sivog neba.
Prolazak kroz Šije krati put do Tešnja, neki kažu čak i 16km. Ne znam, ne računam, nego uživam u krivudavom asfaltu sela. Na ulasku u isto, ispod majušnog kišobrana stajaše čovjek, nakisao i zamrznutog pogleda. Protiv sebe se zaustavih i ponudih prijevoz vidno okislom čovjeku.

On se zahvalno šćućuri se na suvozačko mjesto i nastavivši pričati od čega živi. Tročlana obitelj i prodaja čarapa na crno nisu baš zavidan kruh, ali njemu to ne smeta, ne pruža nikome ruku da ga prehrani, a i školuje sina. Gutam knedle i srdžbu, pokušavajući da nastavim razgovor ustaljenim frazama,kako čovjek treba biti zahvalan Bogu na dobrom zdravlju i mogućnosti da sa dvije ruke osigura osnovnu egzistenciju. Iskreno – šuplja! Kako pomoći nekome, a ne uvrijediti ga? U autu nastaje tajac. Tražim stanice i nastavljam tok razgovora, koji nas odvlači daleko od gole egzistencije i čarapa s Koridora. Ostavivši ga na proširenju u Medakovu, nastavih put ka Tešnju.

Gradina bijaše opasana oblacima kao iz Mordora, apokaliptičan prizor u sutonu petka. Razmišljah s koje strane da uđem u čaršiju, preko „Serave“ ili kraj Doma Kulture.
Činivši mi se drugarčijim da prođem „centrom“ i vidim ima li svijeta, mijenjam naviku. Na moje iskalkulirano očekivanje, jedino ko mi je pravio društvo putem je dosadna kiša, stoper i sivilo čeličnog neba. Pješaka nije bio na mostu, kraj Pošte, pa sve do kuće, gde parkirah auto.
Svjetla u mahalskim kućama gorila su jačinom petrolejske lampe. U kućama su boravili ljudi, balzamovani već dvadeset i nešto godina, kao porodični album koji kriju od ljubomornih očiju. Razumijem, draža im je memla njihovih domova, paučina uspomena, fotografije i gobleni koji stoje tako od prvog dana, ormari odjeće iz vremena Komunizma na ovamo, ušećerene bombonjere koje su nekad kružile po mahali, kao znak pažnje, sad kao podsjetnik nekadašnje komšijske pažnje i zdravog suživota. Sjede – ne kao taoci, nego sjede „taoci“ kvalitetnog života radije udišući zrak prošlosti od memle sadašnjosti koja im se nudi pri izlasku iz topline kuća.

Boravak u kući me ne sputava da poslije izvjesnog vremena imam potrebu da izađem i provjerim puls života. Od kuće do Simetrala sretoh četiri osobe, od toga tri nepoznate i jednu s kojom se tek znam iz viđenja. Ne znam čiji puls da opipam, svoj ili da spustim glavu i osjetim da li diše ovaj grad. Pustinja me guši! Klaustrofobično razmišljam o filmu „30 dana noći“. O gradu Barrow, Aljaska. O populaciji koja zbog 30 dana noći napušta grad, dok ostatak vodi brigu o istom, bivajući napadnuti od strane vampira. Borba čovjeka i mračne sile traje 30 dugih dana, kada agonija svečano prestaje. A šta je s ovom agonijom? Kako se ovaj film zove i kojeg je žanra?

U Tešnju je „30 dana noći“ film koji ima svoju reprizu iz dana u dan. Vampiri se nedaju. Mutiraju i bivaju sve jačima. Ljudstvo je manje brojno. Neki su preselili na Obješenicu, drugi na Šehagićku i Đonlagićku, Guvna i slična lokalna greblja. Ostali čekaju spuštenih ruku.
Umjesto knjige koja stoji kao simbol grada Tešnja, kao hologram vidjeh glavu vampira nad njegovim imenom.
Tešanj, Bosna i Hercegovina, broj stanovništa – upitan.

Advertisements

2 thoughts on “Trideset dana noći

  1. Aleksandar November 2, 2011 / 8:21 am

    “…zatvorena blenda sivog neba”. Odlicno! :))))

    • paprika77 November 2, 2011 / 11:19 am

      Otkrila sam metaforu, na foru 😉

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s