Tešanj – posljednja stanica/granica


“Svemir: posljednja granica. Ovo su putovanja zvjezdanog broda Enterprise. Njegova misija: istražiti strane nove svjetove, naći nove oblike života i civilizacije — hrabro ići gdje ni jedan čovjek nije išao.”

Tako je bar počinjala moja omiljena serija. Star Trek, dakle originalna serija, predstavila je nekoliko klasičnih epizoda koje su kasnije poslužile kao podloga za veliki broj dojmljivih epizoda, filmova, događaja, vrsta i likova u ostalim serijama i fimovima.

No, to baš i nije tema mog bloga. Tešanj – posljednja granica/stanica. Ovo nisu putovanja zvjezdanog broda Enterprise i svakako tu više nikakav novi svijet ne može biti nađen, a civilizacija je postala upitna još od vremena prethodnog bloga Sitnih lopova i 30 dana noći. Ta sitna bića rođena u tami noći moje mašte nisu ni malo maliciozna u poređenju sa mrakom koji pokriva Tešanj i u dane kad se povremeno s gorčinom vratim u tu izgubljenu orbitu nabacanih kuća i stisnutih mahala. Bez obzira s kolikim štitovima, glogovim kolcima, lancima od srebra i srdžbom bi želio da pucaš na činjenično stanje, mrak Tešnja te potpuno razoruža. Tešanj je crna rupa – usisivač bez filtera. Njegova gravitacija guta sve pred sobom. Spuštam imaginarno oružje i ulazim u kuću.

Zadnji put prođoh kroz tminu ranog akšama. Ulična rasvjeta nije ni radila. Oslabljelog vida i očiju priviknutih na mrak razmišljah o seriji Star Trek. Mnogi koji su gledali seriju, razumjet će pojavu Romulaca, odnosno Klingonaca koji se broje kao „reprezentativni egzemplari“ ove čaršije.
Tešanj izgledaše kao tužna freska podrumske crkve u Damasku, čeznutljivo gledajući povijenih vjeđa da mu zapalim svijeću.

Bio je dan pred Kurbanski Bajram. Vode nije bilo u kući ( kako običaj nalaže? ), a i moj pokušaj da pređem putanju od Čaršijske džamije do Gimnazijalskog bio je ispisan integralom srdžbe. Ne znam da li su puke priče ili je istina da je moderno da ne radi ulična rasvjeta i da se svijet pred veliki praznik mora snabdjevati vodom iz prodavnice ili sa Kosovca, Bože me oprosti! Kad smo kod vode naše nasušne, vjerovatno bi okolna mjesta čaršijskog okruga mogla pisati traktate o suhim česmama i neimaštini na koju su „oguglali“.

Ipak, ovo nisu nove epizode serije Zvjezdane staze, neće se otkriti nove civilizacije, jer se narod ne oplemenjuje, nego zatrpava lopatom, ako progovori. Iz tog mraka koji je Tešnju upaljen, iznikli su i grafiti ljutitih pojedinaca. Ne opravdavam, niti podržavam vandalizam u tom napaćenom gradiću na kraju svemira. Shvatam revolt koji se rodio iz nezadovoljstva, iz mora besadržajnosti, iz mraka je izašao, ali se boji da će u mraku i nestati. Bilo bi dobro da se zgrade ne šaraju, nego da svi građani napišu po jedan transparent i donesu ga pred Dom Kulture, na kojem bi stajalo u kratkim crtama svo njihovo nezadovoljstvo. Jer zašto da sistem trpi grafite? Narod je taj koji treba da trpi sisteme, jer narod zna i odabrao je državu za čovjeka, pojedinca, siromaha.

Tešanj je posljednja svemirska stanica u kojoj ste zavrnuli vodu, ugasili uličnu rasvjetu, koji je sebi dozvolio da mu Haris Pašović kaže da ima najzapuštenije i najprljavije pozorište u Bosni i Hercegovini, s maloljetnim delikventima koji je sistem nadojio siromaštvom društva, porodice, duha, uma…
I tako, drugog dana Bajrama odlučih da odem. Sjedoh u auto, gledavši roditelje spuštenih ruku u retrovizoru. Helikopter je letio iznad grada, gdje ostadoh u čudu. Ko snima ovu izgubljenu enklavu? Kome je uopće bitno ko dole živi, ako živi u strahu?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s