Sniježne ratosti


Sniježne ratosti

Biti bivši zagrebački đak, znači razumjeti kompleksnost i potrebu naroda da stvara nepotrebne kovanice. Ipak…

U kovanicama novoizmišljenih riječi koje ne mogu da razumijem, pojmim, prihvatim, sagledam i sama izmišljam svoju – ratost.
Ratost radovanja.
Radost snijega kao obećanja našeg djetinjstva klincima koji odrastaju s roditeljima uz socijalne mreže. Obećanja donošenja opcije stanja, mišljenja, boli u stomaku kao zaljubljenog, ludog leptira koji leti ka svjetlosti tražeći da ga zagrije, zagrli i na kraju spali u ljubavi.
Obećanja smrznutih nožnih i ručnih prstiju na blagom minusu, skorenih slina od žestine februarskog snijega i vjetra i bolnog buđenja istih u toplini smederevca.
Rijetkost je da vidim bjelinu snijega, ali mi je na umu drug s kojim sam odrasla na mahali. Zike. Baš je divno pisao, valjda ta geneza stvarno čuda čini, da budeš vickast, slobodan i na kraju bolno pismen. I kao što on jednom kao mladić napisa – Sivilo, pustoš, praznina bijela, zašto mi zima pada sve teže?
Pada iz činjenice da će se radost bijelih blokova, buca čizama i skafandera, vikend-egzibicionzma, druženja roditelja uz čaj i lopatanje, živi razgovor i zezanciju pretvoriti u pokušaj prisilne socijalizacije i potrebe da je, na kraju, čovjek čovjeku stvarno potreban i blizak.
Ratost – jer proizilazi iz bolne emocije, kad bujica leda i snijega krene niz ulicu, nestat će sretni ljudi, šareni skafanderi i lopate i sve će se pretvoriti u nedostižan momenat filmovan za nehumanoidne generacije.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s