Otišla je posljednja mladenka


Ne znam kako, da li je bilo suho vrijeme ili je pobjegla kaljavim putem, ali znam jedno, otišla je posljednja mladenka slaveći svoj zadnji rođendan. Iskrala se tiho, slaveći život, rođenje i na kraju smrt.

Neke priče trebaju da se pišu srcem olovke na komadu papira, ali ja nemam kad, jer srce olovke bi počelo da crta hiže zagorske i brda kojima sam prošla mnogo puta. Od tvoje kuće, pa do crkve na nedeljnu misu, gdje bi se svi na zvonjavu zvona krstili, a ja se divila ornamentici, grupnom transu i popovom umjeću da izbije koju paru za asfaltiranje sela.

–    Aaaaamen!      

Danas sve to izgleda kao tup udarac. Prošlo je petnaest godina od kada smo bile školarke koje izlaze iz tvoje kuće da bi sišle u očevu gostionu na tancanje ili išle klet na branje grožđa ili pak vršile sjeno na nevjerovatnom čelopeku. Vrijeme je gluho prošlo. No, ne bih voljela da pišem nepovezano, jer ulazak u tvoju kuću je bio kao ulazak u najintimniji kutak onog čega nitko nije svjestan s vana. Bremena tvog odrastanja, ozbiljnosti i odgovornosti koje nosiš, obaveza, nespavanja, putovanja i gladovanja, nemanja snage da učiš, borbe, hormona, znatiželje, težnje, nasmijanosti, vjere, otvorenosti, dobrote, nesebičnosti, perfekcionizma, osjetljivosti. Ulazak u zagorsku kuću je baš značio kao odlomak pjesme „ Dobro mi došel prijatelj“. Pogled na tapete, križ, bakinu sliku s vjenčanja, uski prozor kroz koji se vidi travnati teren, drveni stol i klupa, te vječna galama, kao oda radosti.

Malo se gubim u svemu što osjećam, jer razmišljam o našoj mladenki. Tako sam baki zadnji put dala ime.

–          Obećavam da ću idući puta doći, da Vas udamo!

Neki ljudi jednostavno odu, da bi se vratili. Da li se ona sakrila u svoju sliku s vjenčanja, u šaru uskršnje pisanice, u tvoju suzu i moju brigu za tobom, u temperament tvoje mlađe kćerke, u tišinu koju nismo ispunile pričom dugih petnaest godina, u ciglu kuće koja pazi da se njenim odlaskom sve ne poruši, u zrak, u vjetar, u oganj i u vodu…negdje jeste. Ne vrijedi je vraćati, ako je našla svoj mir, ako se nasmijala životu na svoj rođendan i nedugo poslije toga obukla cipele mladenke i pobjegla kroz prozor za svojom slobodom, bježeći kao turci pred kaorima.

Tvoja baka je bila i moja baka, jer ja je drugarčije ne bih znala definirati. Ne znam joj ime dati, sem „babica“. I kao što danas već jednom napisah, ne vrijedi, ako se ne ponovim…zbog takvih ljudi zemlja se okreće, a takvih ljudi je, nažalost, sve manje.

Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: steta, steta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.

Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam:
Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s