Ko sam ja?


Image

Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?

Meša Selimović „ Tvrđava“

Odlazak

Autobuska stanica, otac maše, ne znam da li je plakao, ne želim da se sjećam. Barikade. Prljavi vojnici. Od barikade do barikade, izgleda beznadežno. Vijugavi put, pijani pripadnik Zenga prijeti repetiranom puškom, vidno rastrojen. Granica. Nedaju nam da gledamo u Savu. Prelazimo most. Nepoznati grad, nepoznata stanica, nepoznati strah. Gužva u stanu, oskudica u svemu, širina u srcu. Sanduče staro, očopano. Drago, jer donosi vijesti ispisane drugarčijim rukopisom s drugih adresa.

Tuga

Tugujemo, pišemo svoje živote iz tuđih soba, cipela, svijetova. Tuga nema kraja, dopire iz ulica, televizora, radija, odjeće, memle, tužnog majčinog lica, tatine avetinjske figure.

–          Tugo, iš!

Tuga ne ode, samo promjeni formu. Kosa, glava, figura, stopala,  sve raste proporcionalno s tugom. Život prolazi. Život ne treba da prolazi, život ne treba da živi neko drugi za mene.

Klapa tri

Živim život. Ne pričam odavno svojim maternjim jezikom. Budim se često pozdravljajući ljude na engleskom, purgerskom i njemačkom. Ne osjećam se kao da sam u zbjegu, više kao neko ko se uhvatio sa svime u klinč. Život je poprimio drugu formu.

Mijenjam cipele, manje su tijesne, putujem, vidim stvari drugim očima, rat je odavno stao oko mene, ali ne i u meni. Borim se s drugim stvarima, s drugim pitanjima. Život ide, idem i ja.

Dio mene je ostao u svakom gradu gdje sam boravila. Vezana sam za ulicu, ljude, bolne ili sretne uspomene, mirise kolača, piva, vina, slasnog voća, veselih dikcija i naravi. Zaboravila sam šta je kuća, stan, soba u kojoj sam rasla, sve se poravnalo u meni, kao da nikada nije ni bilo tu.

Naviknuta na promjene sobe, stana, kuće, kofera, ljudi, planina i prizora. Umišljam da imam sindrom ajkule, potreba za pokretom i promjenom nosi i breme nezadovoljstva.

–          Ne pripadam nigdje i ne mogu više da se uklopim ovdje.

Ko sam ja?

Tako to izgleda poslije more vremena. Pričaš svoj jezik, živiš sa svojim ljudima, dišeš svoj zrak, a ipak te nešto guši. Da li onaj prizor vječno ulovljen kroz prozor dječije sobe ili djedove kuće s pogledom na Gradinu, morbidne sobe s pogledom na stari kesten u Heinzelovoj, ravnice Danske, vrhova Alpi, kolirita Toskane i na kraju svakodnevnog pogleda ka Bjelašnici. Kao da hoće da izađe iz mene i ode negdje. Gdje da idem ja? Ako odem, hoću li tamo negdje naći sebe?

Advertisements

One thought on “Ko sam ja?

  1. zika101 April 29, 2012 / 11:35 am

    😦

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s