Put do ljubavi


Image

 

“Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce.”

Mevlana Dželaludin Rumi

 

I tako je sve krenulo, bez lampe i razuma. Bez uslova, bez straha, bez velikih očekivanja. Polako, nasmijano, otvoreno i strpljivo. Jer, dobiti za para nekog ko više ne vjeruje da bezuvjetnost, neucjenjenost i egoizam druge osobe neće izaći na svijetlost kao biblijska zmija, i nije sreća, ako pokušavaš zaigrati igru za dvoje.

Ti znaš o čemu govorim kad kažem da je na početku bilo sve jasno, da je potraga stala, da su psi goniči umrli putem, od umora, gladi i žeđi za onim što ne umiju da nađu, a tjera ih da idu dalje. To si ti. Kamen usred olujne pustinje, mračan, gladak, stamen, nepopustljiv pred slabošću ovoga svijeta, osamljen, nijem.

Kako do sada nisam vidjela da postojiš? Kako kroz koprenu svakodnevnice  tražih drugi kamen, da ga izglačam umornim rukama i od njega napravim talisman? Talisman koji će me štiti od nesigurnosti, klimavog duha, impulsivnosti koja se pali kao baklja za signal, kad počinje buna. Zašto je moralo da prođe svo ovo umorno vrijeme, da me baca s kraja na kraj svijeta, da bi me dovelo tebi pred noge? Zašto je moja mladost prolazila kroz mene, a ne ja kroz nju uspjevajući da nađem ono što tražim? Pitanja je lako postavljati, osuđivati je još lakše, prenositi krivicu na drugog je aljkavo, ali pomaže.

Danas stojim pred tobom i klanjam ti se. Ti zaista postojiš u svakom svom obliku, od nasmijane odaliske, do tužnog roba. Privijaš mi se uz kožu kao brokat, pokazujući mi svoje srebrno lice. Ipak, u noćima straha i nevjerice, jedeš mi kosti i bacaš ih gladnim mačkama i štakorima. Razvlačiš mi drob na sve strane sobe, praveći šator sumnje.

 Ja ne postojim zbog tebe, ali rado te imam, osjećam, njegujem, dajem ti različita imena, smijem ti se, proklinjem te, vraćam se plačnog lica i ruku nemoćnog djeteta, grlim te, tražim ti oprost, predem kao mačka i pravim glupa lica. Jer, to sam samo ja,  tebi ne mogu da lažem da sam neka druga. Uranjam lice u ruke od smijeha koji nadire iz nutrine, kao kad završavam molitvu tražeći skrušenost i strpljenje, kojeg nemam. Pokrivam te obojenim platnima mog nevještog kista i kidam te svojim nemirom, kao hijena.

Ja sam ti suđena, a i ti meni. Zbog potrage koja je umirena, ali nije prestala. Zbog bojazni da ćeš otići, a da ti neću sve reći, govorim ti svaki dan možda i ono što sam sutra planirala. Ponekad me ostaviš na miru i odeš, ali ne znaš da i ja odem s tobom. Zavučem se u kragne tvoje jakne, širim svoj miris tvojim nozdrvama i pravim ti u očima monsunske kiše. Ležim kao mrtvo tijelo na drugoj strani kreveta, milujući tvoje snove svojom eteričnom rukom. Guram ti leđa da ustaneš iz kreveta, perem ti kosu i kuham kafu. Šutim, jer ćutimo iste stvari. Pratim te u stopu u svom nevidljivom odjelu, bacam te u očaj i tjeram te da ranije ideš u krevet, da bi vrijeme prošlo.

Vrijeme u kojem neću morati da pišem o tome kako je tvoje postojanje promijenilo moj život.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s