Oči moje, kuda ćete?


Image

“Ni jedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni”

Ernest Hemingway

Zvuk kamiona iz daljine i pokoja sirena. Koža se naježila, kao da će u svakom idućem momentu da otpadne i izuje se kao zmijska, te pusti tijelo da ode golo. Tlak raste kao u avionskoj kabini i postaje topliji nego što jeste, ovaj julski dan.

Velikih je i dugih dvadeset godina – razmišljam dok gledam redove koji se stišću, rame uz rame, kao na namazu. Žena, jedna uz drugu, sve različite, a opet iste u svojoj tuzi. Trudim se da si izgovaram neku čudnu mantru – ne gledaj, ne plači. Sve je na momente kao na foto aparatu,van fokusa, igra u izmaglici, kuknjava, rad mašina, šarenilo, podignute ruke u muci, u molitvi, u nadi.

Djevojčica u sintetičkoj žutoj haljinici, nalik na Huanitu bez sudbine, maše ružom.  Još dva su brata kraj nje. Majka ih bezvoljnim okom prati klackajući se tamo-vamo. Kamioni se zaustavljaju, nastaje grobna tišina. Otevši joj se  krik iz njedara, žena zajeca kao na porodu. Osjećam sve u ovom trenutku, a ono samo jedno ime ima – gubitak. Ne znam ni za kim plače, da li je dijete, brat, muž, otac, majka, sestra ili svi nabrojani. Stid me je što tu stojim, jer moja bol nije uporediva s onim što nju kida i baca kao na olujnom valu, da pleše kraj kamiona kao ranjeni derviš, naričući na momente vrlo glasno.

Okrenuvši glavu vidjeh gdje ljudi prilaze kamionu, stavljajući cvijeće za ceradu. Da je djevojka, na današnji dan bi joj cvijet stajao u kosi i hodala bi ulicom ili poljanom, smijući se. Ova tužna mašina nosi njihove kosti, a cvijeće kao da bez života ostaje u svakom idućem momentu.

Ovdje smo da bi se s nekim oprostili , jer ovaj put imamo priliku. Bez žurbe, straha da u svakom idućemo trenu moramo izaći iz kuće, bježeći besciljno za životom, dok opasnost ne mine. Istina je da je vrijeme stalo, ogromno kao planina, bolno kao amputacija i ispriječilo se između nas i kamiona. Prilika da kažemo zadnji puta nešto nekome s kim se nismo rastali, nalik je pismu bez slova, izmucano u sebi, kvrgavom kaligrafijom ispisano, stopljeno od mastila, suza i žuči, nalik na Roršarhovu mrlju.

Pojačava se brujanje motora, dok se ljudi kao na komandu odmiču od kamiona. Ona pada, nemoćna da se još jednom rastane sa dušom koja počiva na tabutu. Zajeca i reče – Oči moje, kuda ćete?

Advertisements

One thought on “Oči moje, kuda ćete?

  1. atif s. hodzic (@atko55) August 14, 2012 / 7:37 am

    za dušom koju ne uspjeh spoznati za cijelo življenje, za strašću što tako duboko razdirala me ili samo za običnim smirajem ugodne nježnosti zemljine utrobe

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s