Almazli naušnice


Slika

–          Sve biva s razlogom, reče skidajući šamiju s glave i gužvajući tespih u ruci. Rukom izboranom i ocrtanom staračkim pjegama, savi serdžadu na pola, pa na četvrt i gurnu je pod pazuh, lagano se krećući ka drugoj sobi.

–          Za život, zato su nas pripremali od samog rođenja, a eto vidiš, ova svijeća se gasi. Nego sinko moj, spremaj se ti na vječnost, od briga glava uvijek boli, a njima nikada kraja.

Uze tanak češljić i provuče ga kroz  bijelu kosu, grebući tanano tjeme. I tako par puta namještajući tanku kosu u skoro nevidljiv val hladne trajne. Namjesti almaze u ušima i izvuče biser i cekin iz košulje.

–          Takav vakat došao, nekad smo smjele ulicama hodati bez straha da nam lopov otkine s vrata cekin ili almazli granu, a sad ovo, gluho i naopako, krenem u čaršiju i obučem dronjke, bojim se, ružan vakat, svijet je kao bijesan pas, malo mu nedostaje da ujede.

Otvorivši ormar, izvuče plišani sako sa sitnim cvijećem i obuče ga preko svilene košulje, opet ponavljajući radnju. Gleda se krajem oka u ogledalu, stidljivo, kao da se sprema za prvi izlazak iz roditeljske kuće, pa opet pomilova cekin i vrati ga u skrovište košulje, pod svileni čvor.

–          Neka, ne treba nam neprililka. Znaju svi ko sam, taman da dođem u kućnoj haljini. Nas je obilježilo, ako ništa, onda kućnim odgojom. Nakit nije bitan, vanjština ostavlja, dakako, prvi dojam, ali ne čini od primitivke plemkinju. Vrativši se pred ogledalo, otvorivši surmenluk, istaknu već pomalo ugašene smaragdno-zelene oči i uzdahnu.

–          Vakat je, stavljavši svoju staru Omegu na ruku, pritežući na zadnju rupicu, izvuče manžete košulje i prevukavši ih preko sata, u jednom potezu odade da je spremna.

Uzevši svoju tvrdu torbu sa kratkim ručkama, odnjiha se tanka figura starice ka kućnim vratima. Navuče cipele, uze račune i krenu preko kućnog praga. Zastade još jednom kao da se predomišlja, pa pređe prag i zatvori vrata. Kaldrmom od kuće do prve radnje u Zlatarskoj, okljevaše lijevo i desno. Ipak, nešto joj reče da nema šta da izgubi.

Uđe u radnju pozdravivši poznato lice sa selamom.

–          Ti znaš da je moj muž bio dobar čovjek, rahmet mu duši, ali eto, njega više nema, djeca su otišla, ovaj najmlađi se razbolio i umro nema dva mjeseca.

Zlatar je pogleda i kimnu glavom njemo.

–          Nego, imam par cekina i ove almazli naušnice. Unuka živi sa mnom, dobar je student, kako joj je otac umro, majka nesretnica otišla za drugog, a ova neće ni da čuje. Dobra je, a ja hoću da je poguram u školi. Ne može stipendiju da dobije, a ja se sve saburom opasavam.

Razmotavši iz crvenog pliša cekine i skinuvši almaze, uzdahnu još jednom i okrenu pogled.

Zlatar joj ispisa cijenu na paragonu, a ona kimnu glavom, zapucketavši prstima po staklenoj površini zlatarskog pulta. Nakon nekoliko minuta, uze izbrojan novac i nestade u smjeru pošte. Plativši račune, krenu put kuće.

Gledam je krajem oka kako ulazi u kuću, kao da je dovodi nevidljiva straža. Odlaže sako u ormar i zatvara vrata. Ona nikad nije zatvarala vrata. Otvori ih opet na kratko i reče – Ti se nećeš ljutiti, ja bih ranije da legnem. Samo kimnuvši glavom, dajem joj znak da je sve u redu.

Otvaram knjigu i dalje učim. Još jedan ispit je preda mnom i ne smijem da padnem, a i nismo u situaciji. Vrijeme prolazi, budim se pred zoru nad knjigom i razmišljam o neni koja će da ustane i da mi uči dovu da se smirim pred ovaj veliki dan. Milujem njena vrata, ali ne kucam. Nikad joj ne kucam, ona to čini sama. Ustaje i sjedi sa mnom. Ja šutim u svom svijetu, a ona miluje stranice Kur’ana, okružena svojim saburom. I onda se budim. Shvatam da je sve bio san. Skoro obeshrabrena pred tuđom smrću, njena snaga u mom snu, dostojanstvo, sabur i samozatajnost prave hanume je nešto što me je pecnulo i u javi. Ta koprena sumornog sna me zagrnula, bacajući bičeve u  mojoj glavi.

–          Draga majkina sultanija, čujem kako me zove iz dnevne sobe, a ja kroz jecanje trčim i tražim očima spas u njenoj plišanoj haljini i tako u nedogled, jer mi nedostaje njena snaga, štit koji nosi da bi spasila obitelj od pogani i govor meleka koji spašava kad je teško.

Evo danas stojim i govorim sebi, bio je san. A u svemu tome, ona je bila najljepši san u mojoj javi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s