Emajlirano carstvo


Slika

Eglenišem s tobom u glavi i išaretom se razumijemo preko stola ukrašenog heklivom tvoje mlađe sestre. Na momente mi oko klizne sa serije i pratim mustru koja mi se oslikala na koži. Tetovirana čvorovima jakog stoljnaka, trljam rukama kožu da procirkulira. Spiker na televiziji gubi se u masi, a ja nemirnim okom pratim klatno sata, o’ kojeg sam, jednom prilikom i razbila glavu.

Vatra pucketa u šporetu iza mojih leđa, dok pehlivanim između dvije prostorije upijajući miris suhog drveta, potiskujući osjećaj da mi prsti bride od zime. Sve je bilo očaravajuće u tih dvadesetak kvadrata njihove sobe, kao i ta nevidljiva crta između dnevne  i kuhinje. Dnevna soba koja odiše na red, vijesti, goste i rodbinu, čukundjedov sat, majkine goblene, jastuke, keranja, dugi balkon prema mom omiljenom komšiluku i pogled na gradinu i drugi dio gdje se nalazila kuhinja.

Prelaskom nevidljive crte, ulazila bih u kulinarsko carstvo. Kuhinjski element sa čašama obrubljenim zlatnom trakom, taman pri vrhu, da cjelivaju gostinjska usta, kristalne zdjelice za kolače sa agdom, jer kakav je to kolač koji nema taj sladunjavi, ljepljivi, za žgaravicu podložan preliv. Džezve i fildžani svih profila, ovisno o svrsi. Keramičke šolje s nježnom ružicom za nas mlade dame, strogo za bijelu kafu, koja je podrazumjevala ugrijano mlijeko, malo crne kafe i dvije kocke šećera. Nivo kuhinje ispod koljena bio je za šerpe, poslagane po veličini i po visini. One duboke za grah, supe, kompote, a ove druge i pliće su za male filovane paprike, japrak, sitno meso, dolmu i ne smijem više da mislim, izgladnjujući sama sebe. Pored šerpi, kao Samit nesvrstanih, bili su poredani emajlirani tanjiri. Neki noviji, a neki korišteniji, pohabani po usnama tanjira.

Mislila sam da si staromodna, jer forsiraš male emajlirane invalide, ne razumjevši da su najbolja pečena jaja iz malog, okrnjenog tanjira sa rodom koja izgleda, kao da je pobjegla sa anemičnog akvarela. I svu tu ružnoću tanjira bi zamjenio miris zagrijanog, smećkastog putera i tanka korica bjelanceta, koje se odizalo pod temperaturom rubova. Zatim, emajlirani lončići, ovisno od toga da li su mlade dame raspoložene da gustiraju kiselo mlijeko. Kao magijom bi se sklanjao heklani stoljnjak sa stola i postavljao se drugi, bijeli i neupadljiv, kojeg bi napao čitav asortiman emajliranog posuđa, odbjeglog iz neke psihodelične bajke. Zadnji, vrhunski dodir domaćeg kajmaka klizio je poput saonica sa žutih obronaka pečenog jajeta i razljevao se u snježnoj dolini, tik pred komadom pekarske lepinje. Tad bih zaboravljala svu ružnoću emajliranog tanjira i brisala bih kajmak sa jajeta potezom kobne osmice, spašavajući zarobljenu rodu pod žuto-bijelom prostirkom proteina zagorjelog za njeno akvarel tijelo.

Nervirao me je emajlirani momenat prisutan i u ručku, filovane kisele paprike, isječene na kriške u dubokom tanjiru, na dnu ukraše ogromnom ružom. Emajlirano posuđe me asociralo na selo, a rasla sam u čaršiji sa hanumom, zamišljajući je da treba da jedemo iz porcelana i ispijamo kiselo mlijeko iz njenog skupocjenog Bohemia kristala.  Bilo kako bilo, ružnjikavi ruža tanjir je imao posebnu svrhu, ako nije za salatu, onda eventualno za udrobiti kukuruzu i preliti je kiselim mlijekom ili za zasladiti drobljeni kruh sa mlijekom i jabukovim pekmezom. I onda se danas pitam što me nije pokačila anemija, nije bilo šanse.

Da ne zaboravim dževdžire za pilav, sir, jabuke, zavisno šta se trebalo procjediti, oprati i posušiti. Rende za hurmašice, ako izvoljevamo kružni print na njima ili pak nešto nalik njemu, nabijeno gustim koncima, ako su pak hurmašice trebale imati simetričan, linijski print. Jedna plava šerpa, široka i duboka za kiselo mlijeko, druga za kuhano, slatko mlijeko, lončići za plavljenje slatkog i kiselog kajmaka. I sve bi mi to išlo na živce, dok sva dobra koja su dobila svoje suđe i ne poprime krajnju svrhu. Eutanazija hranom i to ne bilo kakvom.

Kriška hljeba sa džemom od šljiva, pokrivena slatkim kajmakom, patlidžani zapečeni sa domaćim kajmakom, duboka čvontrava, emajlirana zdjela sa udrobljenom kukuruzom i prelivena kiselim mlijekom, brkovi od toplog, kuhanog mlijeka, topljenje druge kocke pod pjenom bijele kafe, filovanje suhih šljiva rezgom oraha, Blejk Karington i hurmašica, Goran Milić i filovane paprike na niskom saftu, prve barikade u mom gradu i grašak u tufnastoj šerpi i onda zilion svjetlosnih godina sačuvanih tu duboko u meni, mirisa, zveckanja posuđa, okusa slatka od lubenice, ruže, dunje, kuglica tarhane u pijanoj čorbi, guste limunade u zlatno-obrubljenoj čaši, banjalučke baklave u dubokoj, smeđoj tepsiji.

Gledam u prazninu, govoreći sa hologramom čežnje kojim te oslikavam, da ništa nije poremetilo magiju sobe u kojoj smo zveckali emajliranim posuđem najavljujući radost novom jelu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s