Čekanje


Slika

 Prošlo je stvarno mnogo godina od kada je otišla. Možda i dvije decenije, zar je i bitno?

Ono što bit čini je moje sjećanje na nju. Nasmijanu, neustrašivu, djetinje raspoloženu, nježnu kad je potrebno, snažnu pred nepravdom , darežljivu kad ima, vrijednu, osebujnu, brižljivu, pričljivu, neponovljivu igračku-plačku.

Previše precjenjujući snagu njene ličnosti bijaše gurana da obavi nešto, primjerice, da bude pametna, čista, odgovorna ispeglana, pohvaljena, pogrđena ili kako se njen stav i način procjene. Sve si joj mogao uzeti, ali ona bi se vraćala kao zvijezda, veća, sjajnija, toplija, gubeći  se u svom šarenom svijetu mode, nježnog srca, a opet tvrdoglavosti jedne mlade žene.

Ponekad je vidim kroz kaledioskop mašte i moje vlastite boli i usamljenosti, dok mi namješta štraple, nevješto obučene u vrtiću. Jedino je ona razumjela da tanka nit koja se nalazi na rubovima prstiju i nastavka štrample, mora da stoji u savršenoj liniji. Sjećam je se dok me vuče na saonicama na poluotopljenom snijegu izgriženog trotora, od vrtića do kuće. I ne buni se, nego trpi moju sitničavost i nezadovoljstvo, bezpogovorno namještajući štramplu, pa čizmu. Da je ne smetam dok se igra sa drugom djecom, bježim i kažnjavam je, dok me uplakanu poslije nekoliko sati vraća komšinica kući.

Kroz zalogaje pite i kisele krastavčiće gledam je kako kreće vani, dok se pravim kako ne marim što je odrasla i što njena mladost izgleda neponovljivom i hrabrom. Češljam joj čičkavu kosu i namačem prste u crveni ehoton, grlim je ili je davim, svejedno, volim je, jer je takva, operisana od nezadovoljstva, puna ljubavi, puna naivnosti, puna svjetlosti i mirisa zasićenog mošusom.

Šunja se u noćnim satima kraj šporeta i vreba kolače kao mačka vruću kašu, a ujutro poslije svih poslova, neobavezno telefonira satima sa prijateljima, dok drugom rukom popravlja linije eyelinera. Priča mi o stvarima koje ne razumijem, jer ona previše vidi i osjeti, a ja pokušavam da pratim. Gubi se, pa se na kratko pronalazi. I onda opet izranja i ponire. I ostavlja me da je čekam….

A moja sjećanja šute. Nadaju se. Čekaju njen bezazleni osmjeh i spremnost da negdje krene, ako kaže za pet minuta, onda tačno znam da je to za pola sata. I ne marim, ne ljutim se.

Prošle su dvije decenije. Sjećanja ne kompne, kao što ne kopne ruže sa svilenih detalja teksas traperica, kao tokice sa maturskih sandala i zvončići sa ciganskih naušnica. Vrte se kao metri i metri platna koje šlepa na naradžastoj suknji, dok samozadovoljno i sretno žuri u grad. Lupkaju me kao špicevi njenih kaubojki i pokušavaju da me omađijaju kao bižuterijsko prstenje boje rubina. Na vrhu toga sjedi ona na ormaru svojih rukotvorina, stila, pisama i knjiga i čeka na mene.

….da odrastem.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s