Carstvo kineskih skija


slika

Bogataška djeca svakog dana dobiju slatkiše, a siromašnu otjeraju i kad kruha traže.

Toliko vremena je prošlo od zadnjeg skijanja, ne na onim prvim RC Elan skijama, ali na onim plastičnim, kineskim, za sva stopala, kratkim, neuglednim, plastičnim skijama.

Uz kafu i kolutove cigare eglenisasmo o snijegu i fotki koja nas je vratila skoro trideset godina unazad. Prije kad kažu da nekog nisi vidio trideset godina, iz dječijih, žutih Miki čizama, zvuči kao da ti govori osoba koja je zakoracila iz tabuta da ti ispriča nevjerovatnu priču.

Evo nas, danas, trideset godina poslije pričamo o skijanju. Početak, težak i trnovit kao i uvijek. Kako to inače i biva, za Olimpijadu u Sarajevu, pao je i prigodni olimpijski snijeg. Moje prve, ozbiljne skije mi je kupio djed rahmetli. Obuka je pala netom poslije Olimpijade u bašči, između šljiva, jer daleko su bile sarajevske planine. Od svega sam savladala pravac i zaustavljanje u sjenu sa štapovima duboko zabodenim u srce plasta. Tako prestižne, olimpijske, metalik sive, mangupske skije su završile u garaži.

Klasično, kao i sva haustorčad, više me je zanimalo neko normalno brdo, nadmorska visina, jedva dvadeset metara za plastične, nabrijane, big foot kineske skijice.  Zemljani nasip, dužine stotinu metara i visine prosječnog košarkaša, bio je meta nas, nabrijanih skijaša. S kapama nalik na nindža borce iz sirotišta, u futrovanim, ružnim gumenim čizmama i sa jedva skopčanim skijicama oko istih, spuštali smo se niz zaleđeno brdo. Na početku, više ničice ili na stražnjici, nego na skijama. Jedna od odličnih osobina mladosti je ta nepromišljenost, hazarderstvo i nizak strah bojazni da se nešto loše može desiti. Poslije nebrojeno sati, brdo se pretvara u uglačano zrcalo samo za ekspertski nivo. Utori za skije nalikuju na one za profesionalne skijaške skakače. Poslije nebrojeno sati na niskoj temperaturi obraze više nismo ni osjetili. Sline su se skorile kao brkovi nalik oštrim žiletima, na koje smo se jedino mogli porezati. Pletene rukavice su bile dibidus mokre, sa formiranim ledenicama na vrhovima prstiju. Noge odavno nismo osjećali, jer smo se kao amputirci  jedva kretali prema kućama, noseći polomljene kineske skijice, kao nagradu iz još jednog osvojenog rata.

A onda je slijedio ulazak u kuću i grijanje nogu kraj vrućeg šporeta, praćen suzama zbog promrzlina, koje su bockale kao ledene iglice, pomješane istovremeno sa srećom, jer to je dan u kojem sam naučila da stabilno stojim, ali samo na plastičnim skijama, na nadmorskoj visini za trolove i za djecu koja se rado kao ja sjećaju i takve zime.  To je bilo naše carstvo u kojem smo mi bili eksperti u skijanju na kratke staze, sa zaleđenim nogama, rukama, pilot kapama, oduzetim hladnim obrazima i srećom koju nam niko nije mogao ukrasti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s