Doći će ona


slika

Smjenjuje se ljeto, zima, jesen, dok proljeće siromašnih beharom biva kao ofucana bina. Mislim na tebe, milujući poderane perde s prozora. Osamljujem se sve više,i kako to već ide i ponekad uronim svoj nos u košulju koju si ti nekada peglala, pripremajući maksuz domaću štirku. Ništa nije bez tebe isto, sem ovog ćudljivog vremena, koje ne mogu više ni sa kim da podjelim. Suze bi da mi krenu, ali eto, predomisle se, ružo moja džennetska, prebirući zrna tespiha između dva vakta. Tražim spokoj. Tražim oči tvoje u kutovima sobe, dok svojim, na momente, oštrim jezikom me kritikuješ, a ja to sve stojički podnosim, jer si vrijedna toga.

Djeca su nam već djedovi i nene, a ja sam paučak na margini njihovog sjećanja ili se lako prepuštam tom osjećaju koji gajim, od kako ti rano preseli. Naša soba je kao bunker sjećanja, tvoja Singer mašina, složena posteljina i navučen eslinger na izlazna balkonska vrata prošaran gelerom iz zadnjeg rata, kojeg nisi morala da trpiš. Komodu visokog sjaja i dalje krase porculani, kristali, slike djece i unučadi i naša slika iz mladosti, moja serdžada i moj tihi sabur.

Vrijeme prolazi, toliko novih stvari, a ja se trudim da ga silom sjećanja zaustavim. Otvaram ormar u kojem su nekada visile tvoje haljine, prizivam miris, tebe, djecu, a između svega toga propuh vremena nosi i pakuje kofere. Otišla si i ti, bez kofera, smislu moga života. Ostavila si me nespremnog za još jedan gubitak, iako sjede kose na mojoj glavi govore da sam ja trebao da odem prvi.

Kako da pomirim sva godišnja doba koja su nastupila danas, jučer i opet će biti repriza sutra? Kako da opravdam ljubav mladića zarobljenog u staračkom srcu? Kako da odem i ja za tobom, a da niko ne primjeti? Kako?

I onda opet odmotam serdžadu i savijem glavu pred milošću Svevišnjega, tražeći tišinu i glas u glavi koji mi govori da sam se pretvorio u samosažaljivi stub soli, čekajući vječnost koja neće da dođe, iako je sebi prizivam. Ostariti, a pustiti da sjećanja izblijede, izgleda kao da nikada nisi živio. Rastrgnut između smiraja koji tražim i nemira proljeća koji budi mladića u meni, tražim te u riznici svježe iskopanih humki sjećanja, hvatajući miris tek izlistale ruže kraj kamenog zida, tražeći vješte ruke skrivene u uokvirene goblene i govorim sebi:

–          Doći će ona, i sa njom smiraj.

I opet uronim nos u kragnu, osjećajući samilosne poglede unučadi i njihove djece, dok mi miluju staračke ruke i prave igračku od mene, a ja sam negdje sa tobom u mislima, sretan između svijetova tražim da previše logika i smislenosti se svede na jedno, na mene i tebe u jednom vremenu, nekad i negdje, opet i ponovo.

 

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s