35. sedmica


Image

Kako počinje 35. sedmica trudnoće? S plamenom koji kulja iz šerpe, oblizujući rubove nape, kuhinjskog elementa i vrata moje vatreno-crvene kuhinje, koja više liči na čadžavu šerpu na tufne, koja je sklona otpisu. Ja, zapanjena! Otvaram prozore u kuhinji, jer samo vidim plamen, dim koji je poklopio uski prostor kuhinje i lijepi se na elemente, zidove i pločice, kao šlajm za pluća. I nikako, nikako u ovoj sedmici ne zaboravite da se ulje u šerpi ne gasi vodom, to nikako. Probala, rezultat nevjerovatan. Porast plamena koji podlizuje kuhinjski element, dim i panika.

I onda ja mislim da je porod najgora stvar. Već nekoliko dana pakujem torbu, raspakujem, mjerkam, savjetujem sve porođene prijateljice. Dodajem, oduzimam, žalim samu sebe, rastajem se od života, već na rubu sa živcima, nesanicom, niskim željezom, nogama nateknutim kao halenskim direcima, sve što svaka žena može sebi da poželi.

–        Pitaj šta god ti treba.
–        Dobro, kad dođe vrijeme za to pitat ću.
–        Ne brini se, ne zove se džabe carski rez.
–        Ne brinem se, nego mi je dosadilo više.

Ugasila sam plamen, sad se treba suočiti sa štetom koja je načinjena. Više se ni ne sjećam s kakvom sam se teškom mučninom probudila, jer se ovaj moj dugoočekujući dvojac uzvrtio. Ne znam više šta im je stražnjica, šta im je glava, poniru i izranjaju u mom stomaku kao orke, stvarajući u ustima neugodni osjećaj šampona ili neke druge hemikalije.

–        Nego, ti ćeš mi pomoći da odem do granapa da uzmem par stvari, ne ide, ne osjećam da imam snage samu sebe da nosim.
–        Taman posla, ostani kući, mogu i ja sam.

I tako, ja između ideja šta za ručak i sluđenog razmišljanja kako je priroda podesila ženu da čitav život se zlopati sa sisama, razmišljam o tome kako je dojenje sasvim „prirodna“ stvar, samo je sasvim logično što nemam pojma kako to fura, pogotovo u 37. godini života. Padaju mi na um različite priče i iskustva prijateljica. Na momente se smijem neugodnom iskustvu poznanice, koja je stavljala vruće peškire na grudi poslije poroda da izazove mlijeko, a onda je jedva smirila upalu. Dojenje, prirodno, peškiri jok.

–        Šta želiš iz prodavnice.
–        Idemo skupa, smislit ću putem.

Skoncentrisana više na blizance koji nemaju mira, malo prepadnuta činjenicom da je 35. nedjelja i da je već vrijeme da se upoznamo licem u lice, gledam u bijelu repu, veličine dječijih glava i kontam da nebi bila loša sa faširanim telećim mesom. Vučem se kući, razmišljajući da ručak može da čeka, a ja ću da prilegnem, pa šta god da bude. Najgore je kad si prepušten sam sebi. Prolaziš spisak za bolnicu, kao da odlaziš na vojni rok gdje te ni najrođeniji neće posjetiti barem pola godine. I opet to dojenje. Rodiš se, dođe pubertet, dlakaviš, rasteš, dobijaš grudi, povijaš ramena od sramote, fasuješ skoliozu ili spondilozu ili puštaš kosu kao Ceca Ražnjatović da dotične sakriješ, onda prolaziš kroz traumatičnu fazu gdje te komplimentiraju kao da si izašao iz neke sretne priče „Vručeg kaja“, gdje u nastavcima, kao u Dinastiji, mrziš sam sebe na rate. Sve, sve, ali dojenje je kvantna fizika, koja uključuje bolnu fazu, tu negdje u rascjepu mog uma.

Vidim u prozoru čudan odraz i pucketanje se provlači zrakom, kao zlokobna najava električne oluje. Ulazim u kuhinju, gdje vidim samo ogroman plamen, slipav dim i moj strah od dojenja biva zamjenjem strahom od gorenja, preživljavanjem, kolateralnom štetom koja se dešava pred mojim očima. Blizanci me ostavljaju na miru. Otvaram panično prozore, pokušavam izmaknuti šerpu, sipam vodu iz džezve, grozno, izmičem je sa zapaljene ringle, palim napu na maksimum. Plamen posustaje, gasi se. Javljam suprugu šta sam uradila. Zove me na telefon.

–        Je li sve u redu?
–        Jeste, ne znam kako se ovo desilo, samo sam otišla do kupatila.
–        Ima li štete?
–        Elementi su crni, napa je gorila, šerpa je gorila…
–        Provjeri da li radi!
–        Radi ventilacija, radi i svjetlost, samo je sve prekriveno crnilom gareži.
–        Samo mirno, sve okey.

Spuštam slušalicu i razmišljam što mu nisam zaplakala, da se sažali na da mnom kao nad malim djeteom, da ode s posla i zaštiti me. Da on čisti, a ja ležim i kunem sudbinu kletu i bivam dokona razmišljajući kako me je sigurno neko kleo, pa mu nije mađija uspjela. Naravno, ništa od toga se nije desilo. On je ostao na poslu i rekao da sve ostavim sa strane, da će on srediti, što meni nije palo na um. Bolje da čistim, nego da razmišljam o porodu, dojenju, vrućim peškirima, nateklim nogama, bikini rezovima, mamurluku poslije narkoze i čarapicama za noge poslije poroda. Borim se sa različitim hemikalijama, dok dozivam svoju vatreno-crvenu kuhinju nazad u svoj izvorni izgled i razmišljam kako će moja repa sa faširanom teletinom biti bolja od mamine, samo da se kutarišem zla koje sam prethodno izazvala.

–        Jesi se spremila za bolnicu?
–        Jesam.
–        Bit će to okey.
–        Ma naravno, samo da dođem kući, ne mogu više neizvjesnosti.

Jelo vrhunski miriše, sklanjam ga s ringle i okrećem se da još jednom provjerim. Kuhinja je vraćena izvornom izgledu, ni traga plamenu, smradu i panici od zapaljenja zgrade. Ostali smo samo blizanci i ja, šuteći. Oni su me od prerađenog šoka pustili na miru, čekajući noć da sjednem pred TV i pružim svoje halenske direke na obližnji tabure, gledajući dosadni televizijski program, gubeći se među doktorskim skutama, mrežastim porodiljskim gaćama, i svim problemima koje tište buduće majke.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s