7 dana


slika

Mnogo je nalikovalo tih sedam dana na pjesmu od Ekatarine Velike, nit bijah gore, nit dole. Na prepad, moj vlastiti, ostadoh u bolnici, na odjelu patologije. Razlog, usla u 36. sedmicu i potrebna pratnja trudnoće. Imadoh tačno sat vremena da odem kući po stvari, te svoj cvijetni kofer dorolah u prijemnu sobu akušerske kancelarije, gdje me je naravno, medicinska sestra ismijala. Od kofera je ostala samo kesa stvari, peškiri, higijena, knjiga, voda. Zagrlih supruga, kao da ću sutra ujutro izaći iz bolnice i odoh u nepoznatom pravcu,  obučena u maminu spavaćicu i Crocs, koje inače mrzim, na odjel patologije. Srećom, bilo je soba da biram, dvokrevetna ili trokrevetna. Mora se reći, kao u hotelu. Odlučim se za manje zlokobniju verziju, jer lakše je podnijeti jednu, nego dvije trudnoće u sobi. Djevojka sa mnom, ne uvlači jezik u usta, glasno joj zvoni mobitel svakih malo, na moje vlastito zaprepaštenje, dere se veselo, tako da je čuju na „recepcijskom desku“ uvaženog nam odjela. Ja ispitujem moj sabur, tek toliko da u prvim minutama prijateljske utakmice, ona jedno dijete i ja blizanačka trudnoća i dupli rad hormona i cirkulacije, ne uhvatimo se za vratove. Slažem stvari u ormar, ignorišem tu opšteprisutnu nekulturu i molim Boga da se ova mala čim prije porodi, jer je kolokvijalno rečeno, prekucala termin. Glupavo ćaskanje o trudnoći i sličnim stvarima koju je istu pratilo, krati nam vrijeme do večere. Između toga nas muče CTG-om, gdje poslije 20 minuta mjerenja oba srca mog djeteta, niko se ne nalazi od medicinskog osoblja da mi pruži barem ruku, da se podignem, kao sa mrtvačkog odra. Onako, batrganjem, snagom volje, skoro kroz suze se vraćam nazad u vertikalu.

Večera, nemam očekivanja, ipak je bolnica. Riža, nit barena, još manje pečenja, zalivena nada sve jogurtom. Šnite hljeba odrezane motornom pilom i prešećereni čaj od metvice daju mi dovoljno razloga da želim da se sutradan porodim. I tako, minute, pa onda i mrtvi sati prolaze kroz hodnike patologije, gdje se moje čekanje svelo na čitanje knjige, slušanje telefonskih razgovora moje cimerke i otkucaja bebećih srca koji dopiru s hodnika. S vremenom su me zvuci CTG budili i uspavljivali. Dani na patologiji su me naučili da budem zahvalnija, ako već nisam, što mi je trudnoća normalna, što nemam poteškoća ili što tu nisam rezident. Bilo je djevojčica, djevojaka i žena sa različitim pričama, bilo je bolno za vidjeti i slušati. U tim momentima bih bježala u tuš i boravila duže vrijeme plačući, ni sama ne znam da li od sreće ili od tuge.

Došao je i ponedjeljak, još jedan u nizu od jutarnjih CTG-a, kad više niti ne očekujem, niti bivam tužna što nemam pomoći pri ustajanju sa kreveta. Moja operacija je zakazana za dan kasnije. Neprespavana noć i bol koji me je budnom prečuvao bio je dovoljan indikator mom doktoru da je vrijeme. Kroz par minuta, moje čekanje do sutrašnjeg dana se svelo na transfer sa patologije u porođajnu salu. Kao žrtveno janje me tješi pet ljekara, objašnjavajući da ću biti budna tokom operacije, da nema ništa ljepše…

U hodniku ka operacionoj Sali srećem supruga. Plačemo, naizmjenice, brzo. Rastajemo se, noge mi igraju u strahu, iako se smješkam medicinskom osoblju koje me ispituje za lične podatke. Presvlače me u drugu spavaćicu, ležim, onda jedna braunila, pa druga, neugodan bol i žena kraj mene koja se budi iz narkoze i poklapa me crnjacima, sasvim su dovoljni da istrčim sa odjela u nepoznatom smjeru.

Operacija je počela, zelena zavjesa se navukla ispod mojih grudi i povremeno vidim umirujući pogled svog doktora. Dodirujem noge, i jedino što osjetim su dvije ogromne, vlažne spužve, brzi rad srca i flashback same pripreme operacije. Operacija traje, razmišljam o grubosti pripreme za istu, kateter, potoci znoja od straha pred ubode koje primih u leđa, više njih, među pršljenove kičme. Onda mir, mirenje pomješano sa strahom da neću ostati nepokretna, mir i iščekivanje, ne jednog, nego dva života koja rađam. I tad se rađa prvo moj sin, bacajući pogled s lijevog ramena, vidim tim žena i muškaraca koji ga čiste i njegov plač pri dodiru sa nekim novim habitatom. Nemajući vremena da čeka, rađa se njegova sestrica. Shrvana sam, sve me je stiglo, strah je preklopila sreća, i kao nagrada, momenat kada mi daju prvo da pomilujem njega, i da poljubim njen mirni obraščić.

Intenzivna. Ne mogu da spavam, uznemirena sam. Šta je s njima, gdje su? Dovoze prvu djevojku, mene ispituju za pritisak, govorim da sam niskotlakas. U tome me prepoznaje moja cimerka s patologije, koja je trebala ići na prirodni porod. Pričamo nebulozno, kratko, ona pada opet u san, ja gledam u strop, sna nema, bol raste, sa njim i suze. Poslije mora suza, daju mi nešto za umirenje, ne spavam, ali više ne boli.

Porodilište. Moje dvije cimerke i ja. Tri invalida, koje s vrata mrzi neka medicinska sestra, govoreći nam da smo razmažene. Vidim ja da je doček tu već vrhunski. Podizanje iz kreveta jedino ide, ako imaš nabildane lopatice ruku, jer ono što su nas učili na brzom kursu od par sati u intenzivnoj, jedino nam omogućava da padnemo s kreveta. Bolničke spavaćice na nama su razdrljene do pupka, a na leđima imamo ogromne rupe, kao da smo bježale pred zombi apokalipsom. Tramali koje smo dobili intravenozno noć prije u intenzivnoj, davno su napustili naše tijelo. Ne dobijamo ništa satima, bolovi su kulminirali, suze idu naizmjenično kod sve tri. Njih dvije na sve rane još dobijaju u sobu svoju djecu, jer je bolnica „Baby friendly“. Razumijem ja taj pristup i divno je da majka može biti s bebom, ali svježe rezana majka nije u stanju sebe da diže, kamo li da odmah stavlja dijete na grudi i doji ga. Izvin’te mame koje mislite da sam razmažena. Ja svoju djecu vidim na svaka tri sata, po par minuta, jer moji borave u sobi gdje su nedonoščad.

Vizite između tri i četiri omogućavaju našim najmilijima da nas gledaju kroz debele prozore porodilišta, gdje im pokazujemo djecu kao muzejske egzemplare, i dalje izgledajući sve raščupane, s podočnjacima, razdrljenih pidžama, kao ribe koje se guše u velikom akvarijumu.

Podoj, to je posebna trauma. Dođe ti sestra iz svake smjene, otvori piđamu i uhvati te za grudi, kao da je to dobar dan i kaže: „Šteta, ima tu materijala“. Realno, nema tu materijala, kad se to silom radi. Nije bitno da li su vam grudi male ili velike, ne kreće svakoj ženi isti dan laktacija nakon operacije i nisu na kraju krajeva vaše grudi javno dobro, gdje vas na hodniku od sestre do pacijentice, svaka može uhvatiti i reći da ima tu materijala, da su ti grudi dobre ili bradavice katastrofa, da moraš stavljati vrće peškire ili imati silikonske bradavice i pumpicu. Meni je jedino u tom momentu trebao drug, neko ko mi neće otvoriti spavaćicu ili me na pet minuta pustiti u neonatalnu sobu da vidim svoje klince, trebalo mi je biće koje kaže da će se sve vratiti u normalu.

Kriziram. Većinu vremena provodim u baby bluesu, pod plahtom, nekad po skrivećki, nekad punog kofera, plačući što sam razdvojena od svoje djece, dok druge majke uživaju gledajući svoje klince kroz prozirne kadice porodilišnih krevetaca. Tad želim da sam u sobi sa drugim koje imaju sličan problem kao ja, da ne gledam ljubomorno ili sa nekom čežnjom tuđu djecu, zamišljajući da ćemo vječno provesti vrijeme razdvojenih jedni od drugih.

Dan izlaska. Došao i je i dočekala sam da i nama troma dopuste da izađemo. Bilo je tu mojih sitnih prevara u porodilištu. Nakon poroda, ako nemate veliku nuždu, ne puštaju vas kući, a da se doktorska struka ne ljuti, ne vidim način da se od Plazma keksa i nezaslađenog čaja od majčine dušice otvorim. Bez griže savjesti kažem da sam se spasila od tragedije Dulcolax ćepićem.

Prošlo je, za sada, divnih 8 dana od kako smo kući moja djeca i ja. Oni svakim danom napreduju pred našim očima, ja već treći dan ne plačem, gledam naprijed, kroz prozor u momentima kad spavaju i razmišljam o danu kad ćemo izaći iz kuće i pozdraviti svijet punim plućima.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s