Dan kad sam zaboravio biti čovjek


        slika

Ne znam tačno kada je bio taj dan, ali to je bio samo početak neljudskog procesa. Da li je bilo kad sam u prvoj tuči u vrtiću izdao najboljeg prijatelja, zarad dodatnih poena drugih „drugara“, koji nisu marili za mnom.

 Možda, prvi put u Osnovnoj školi, kada sam prepisao pismenu zadaću od drugarice i slagao da je to ona uradila od mene, stvarno se ne sjećam.

Ili pak, kad sam je pozvao da ide sa mnom u kino i poslije projekcije iskoristio njenu blagonaklonost, da bih je poljubio, da bi do sutra dan od nje okretao glavu, ili pak dan kada su nas otjerali iz Bosne, a mene je svakako bilo stid što sam Bosanac, pa mi je bilo draže da sam bilo ko drugi.

Ne sjećam se kada je to krenulo, ali od tog nekog dana, ja živim život drugog čovjeka, nekog totalno isfoliranog. Ustanem ujutro i već do kućnih vrata izgovorim sebi stotinu laži, kako bi se osjećao bolje. Na prvoj kafi sa istim prevarantima poput mene, gledajući ih u  oči, brišući noge od ljude koji bi sve uradili za mene. Ali ne! Ja za njih odavno ne bih uradio ništa.

Onda sjednem u svoju veliku fotelju, koju ne znam ni sam kako sam dobio, zureći prazno u ekran svakodnevnice koju ne volim. Kod kuće me čeka žena i dijete s kojim ne znam šta ću, valjda nisam dovoljno dozreo, a ona je to prozrela i pravi se da je sve u redu.

Taj dan kad sam svjesno prelomio u svom dječijem mozgu da ne budem čovjek, obukao sam odjelo lažova, cipele lopova, prigrlio srce pokvarenjaka sa dječijim očima. Od tog dana svjesno sam zatrovan, u meni ne živi ništa dobro i nisam svjestan da me upravo emisija plina koji sam u sebi stvaram lagano truje. Kod kuće živim sa još jednim lažovom, koji odgaja naš podmladak, nadajući se da neće pogriješiti u odgoju, mada i u njegovim očima vidim još jednog lažova u povoju. 

Dan kada sam postao nešto drugo, a ne čovjek, zemlja se nije prestala okretati. Bio sam opijen lažnom pobjedom u vrtiću, nadmudrivanjem učiteljice u osnovnjaku, slamanjem srca djevojčice koja me je istinski voljela, blaćenjem drugara koji bi sve uradili za mene, a ja za njih ništa. Sve je to hranilo moju trulu dušu i pokretalo moj sjebani ego, koji sam ja potpuno drugarčije doživljavao.

Dan kad sam uvidio da nisam čovjek nije bio jučer, nego stoji ispred mene. Nemam iskrenog prijatelja, djevojčica kojoj sam slomio srce je sretna žena, moja učiteljica je uvidjela vremenom da sam prevarant, prijatelje koje sam nekada imao, ne poznaju me, ljudi s kojim sam nekad radio, prelaze ulicu da me mimoiđu, a i moja lažljiva žena me je zamljenila sam većim lažovom od mene, ne ostavivši naš lažljivi podmladak da živi sa mnom.

Ja i dalje živim od tog dana, od kada sam odlučio da ne budem čovjek, jer lakše mi je biti neko drugi, sem onog najjednostavnijeg, najplemenitijeg što je u nas ugrađeno u nas rođenjem, a to je biti individua vrijedna divljenja zbog onog što jednostavno jeste.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s