Piši mi!


writing

Sve je počelo jednostavno. Rekla je: „ Napiši mi!“ Dječijim prstom, sjedeći u hodniku njene kuće, na stepenicama, gdje smo često bojile bojanke satima ili se igrale, napisala sam joj – Volim te. I voljela sam je tada i sad kad na nju pomislim, volim je, volim miris bojica, papira koji šušte i našu dječiju igru.

Rekla mi je, po odlasku na raspust, kod maminih roditelja: „Piši mi!“ I ja pisah odgovore na njena šturo napisana pisma, luda od puberteta i hormona, dječaka i umišljenih osjećaja, dovedena na rub da plačem od komedije, a osjećajući opet da bi je to uvrijedilo, odgovarala sam diplomatski. Na kraju bih napisala da je volim, jer sam je voljela. Išle smo skupa u vrtić i tukle smo istu djevojčicu, ona iz zabave, a ja, zato što me je ona tjerala.

 Rekla mi je: „Piši kad stigneš!“, i tako je i bilo. Pisala sam, kad više od autobusa i kontejnera metropole nisam mogla da dišem, kad je slipavo ljeto ulazilo kroz mali prozor i uljuljkavalo tjesnu sobu tinejdžera ratnog vremena. Bila sam između dva izazova, da li da pišem iz prsta na papir ili da kucam na mašinu. Kako god, pisala sam i suze su tekle. Nije bilo smiješno, smiješna su bila samo sjećanja na život kojeg nije bilo, sjećanja na proživljene stvari i one su bile naša dodirna tačka. Voljele smo se i danas se volimo.

Rekla sam: „Piši mi!“ Rijetki i rijetke su pisale, pisma su se stiskala hronološki u vrećici za zaleđivanje hrane, mirisala su na prevaljene kilometre, na sreću, suze, pojeden sendvič, glad, bolno srce, nostalgiju, potrebu da se zagrlimo, mirisala su na pustolovine, odrastanja, slomljeno srce, a najčešće su mirisala na iskreno nedostajanje. Pisale su, pisali su, ostavljajući tragove odrastanja, kao krugove kafe, spaljene ćoškove papira, riječi VOLIM TE – progorene prvom cigarom, prve crvene karmine, ostavljajući tragove usana i prstiju od tinte, koja je curila iz jeftinog naliv-pera.

 Rekla sam: „Piši mi!“, i pisao je. Bilo je to jednom sedmično, nekada i više puta od jednom sedmično. I vidjelo se da je puno čitao i da se trudio da ostavi dojam i dojmio me se i više od jednom puta. I pisala sam mu više od jednom puta sedmično i riječi su navirale. Naša pisma se nisu završavala sa – Volim te, nego sa potrebom da čitamo, da kažemo jedno drugome nastavke knjiga, da kažemo koliko napredujemo, da ne stajemo i da nedostajanje zapakujemo u drugarčije riječi, osim te grozne riječi. I znam da sam bila voljena, bez riječi ili sa mnogo njih.

Rekla mi je: „Odgovori mi!“, i ja sam joj odgovorila na prvu tekst poruku, jedva stisnutu u pedesetak slova, gledajući nijemo u ekran mog prvog Nokia mobitela. Stisnula je brdo šifara u pedesetak slova i osjećala sam se kao mornar na nesigurnom moru. S njom nikad nisam znala, ali znala sam da smo zbog naših ludačkih naravi zaljubljene u energiju koju djelimo. S njom je započela era bezdušne komunikacije, ne zbog toga što je ona bezdušna, nego što smo se počeli ograničavati na prostor, vrijeme i troškove.

Rekla mi je: „Piši mi!“ i ja sam satima sjedila u informatičkom kabinetu, trudeći se da otvorim svoju prvu e-mail adresu. I napisala sam joj kratko: „Nije ovo za mene, šaljem ti pismo naredne sedmice“, i otišla sam na Čaršiju i stisla par redova na raglednici, crtajući usput i geoglife u nedostatku riječi.

Govorili smo jedni drugima crtežima po rubu pisama, pružali si ruke riječima, slovima, odvojenim vremenom, izvučenim značenjima, šiframa, citatima iz netom počitanih knjiga, suzama i smijehom protkanim istinom, bolom iz solarnog pleksusa, mirisom sviježe pojedene kifle, hemijskom olovkom – slinušom, od koje smo ruke prali satima, krugovima popijene kafe između dva ispita, od kojih bi nastajalo drvo, ukoliko bi se pismo pisalo duže, flekama od džema, od kojih bi nastajao grimizni oblak iz kojeg kiša pada, netom pojedenim redom čokolade, od kojih bi nastajao trag slipavog prsta i strelica koja je upućivala na fleku i govorila: „Evo, jedno parče sam pojela za tebe!“

Govorila si da ti pišem, i tako sam počela, na stepenicama, čekajući roditelje da krenemo kući, u neznanju, krivudavo, tiho, kićeno i toplo, na momente relaksirajuće i vješto, poput maserke, napisala sam ti ono što sam u tom momentu osjećala i tako nastavila kroz godine da pišem o onome što osjećam i što me na kraju oslobađa stege svakodnevnice i dopušta mi da volim.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s