Da stavim tačku na ovu godinu ili barem tri…


Prije par mjeseci sam srela poznanicu, koja ničim izazvana, da bi zaokružila naš susret reče:” Barem na Facebooku izgledate sretno.”…. I tu se ja zamislim.

sreca-je-proci

Naš slučajan susret je bio samo recka na zidu ove godine. Sunce je pržilo iz neba i zemlje, moj voljeni dvojac nagužvan u kolicima u ljetnjim gegicama, sa šeširićima, bosonogi, suprug i ja osunčanih stopala od dugih šetnji od Hrasnog ka centru grada i nazad, odlučili smo da prešutimo ovu konstataciju. Bijaše ljeto, svi su otišli na odmor, a mi, dadiljasmo dvije bebe, sretni što imamo sajam knjige i što se srećemo s ljudima. Prilaze nam sasvim slučajni prolaznici, neko milujući dječicu po tabanima, ljubeći ručicu, priđe, zastane, pita, zanima se…. I nikoga u toj masi nismo ni sa čim zadužili. Od interesa se stvarao milje od razgovora, savjeta, smijeha, gdje su se drugarice dokolica i besparica,  u koje smo nenajavljeno uletili kao posljednji levati, bile zaboravljene na satak ili dva. Vraćali smo se sretni kući, pazarivši knjigu uz neko cjenkanje ili smo možd pričali o prodavaču ili ženi koja je dugo milovala stopala naše male kćerkice i nudivši se da mi čuva bebe čim se vratim na posao.

Bio je to samo jedan od teških mjeseci u kojem je sve došlo na naplatu, ali ostala sam na nogama. Moj porod, moje dvije bebe, kao dvije medalje iz najtežeg rata. Moja depresija, jedna u bolnici, druga kod kuće, treća – se pretvorila u melanholiju. Navikavanje na majčinstvo, ostajanje kući sa dvije male bebe je bio možda i najveći i najjači lajtmotiv da ne posrnem i ne budem naivno glupa da uletim u još jednu zamku koja će me obeshrabriti da idem dalje ili poljuljati ono samopouzdanja, koje sam čuvala kao škrtac koji ne daje djeci šećerleme. I dešavale su se stvari koje su mi otvarale oči, koje sam uporno sklapala nad očiglednim.

Kad se takve stvari dešavaju, onda čovjek najmanje razmišlja o tome kakav dojam ostavlja na okolinu. Boriš se, pesničiš se sa demonima, padaš, imaš krize kao narkoman, umišljaš glasove i razgovore, onda prestaneš da umišljaš i počneš da pričaš i pričaš i tu nema kraja. I onda shvatiš da nasuprot sebe imaš živo stvorenje koje svo vrijeme stoji ili sjedi, sluša, prerađuje, spaja riječima, lijepi ljepilom nade, čupa bodlje i trnje iz tvog srca i vida melemom realnosti. Nisi sam, nisi nesretan, samo si slomljen sticajem okolnosti, ali iz te slomljenosti se rađa i odgovor na konstataciju:

  • Mi ne izgledamo sretno, mi smo sreću odabrali.

Imala sam priliku da pročitam predivne zaključke za ovu godinu od poznanika i prijatelja. I sretna sam što nisu lagali kako je bilo. Bilo je gadno i još je. Nema tu uljepšavanja. Neki su s ručnikom išli na plažu, letjeli paraglajderom, ženili se, budili pijani kraj druge cure, a neki smo nespavali,  prali guzice, uspavljivali bebe pjevajući repertoar Pearl Jam-a u nedostatku poznavanja uspavanki, plakali po par minuta jednom u par mjeseci, proveli godinu dana bez pudera, maskare, obrva, crvenog karmina, i evo živi smo svi. I oni što su s plaže došli s peškirom, i mi što smo bili tu za svoju čeljad. Neki su umislili da su voljeni, da ih poštuju, da ih se boje, da su posebni, a neki smo skontali da više nismo glupi i ne želimo više da smo dobri, da bi nas mogli nazivati pogrdnim imenima i liječiti svoje komplekse više vrijednosti u vremenu i haosu koji im prosto to omogućava.

Ako smijem reći, ovo je godina  u kojoj mogu imenom, prezimenom i kućnim ljubimcem da imenujem ljude koji su otvorili vrata mog doma ili haustora samo da bi upoznali moju djecu. Godina u kojoj su ljudi, koji su me do jučer zvali u bilo koje doba dana ili noći, doveli sami sebe u situaciju, da moraju preći ulicu, ili pak u tržnom centru pobjeći na eskalator da bi izbjegli bliski susret ili bilo koji susret sa mnom i mojom porodicom. Ovo je godina u kojoj sam se pozdravila sa mnogim ljudima, s nekima prećutno, sa  nekima glasno u želji da se opet vidimo. I ne planiram reći: NAŽALOST, jer smatram da je sve sa razlogom došlo. Ovo je godina u kojoj smo prohodali milion kilometara sa svojom djecom, ne autom, nego korak po korak, ne kradući im pedalj onog što im je suđeno. Ovo je godina u kojoj smo upoznali nebrojeno mnogo blizanaca od 9 do 99 godina, bez preuveličavanja!! Ovo je godina u kojoj se još uvijek mnogo mojih bliskih i malo daljih prijatelja i prijateljica bore da nađu partnera, neki još uvijek ne mogu da se ostvare kao roditelji, neki ne mogu da nađu posao, neki ne mogu da odu od roditelja, neki se razvode, neki se opet udaju ili žene. Dešavaju se promjene, neke na gore, neke na bolje, a neke želje stagniraju i gore.

Ovo je godina u kojoj želim svima da dobro otvore oči i promjene ono što je do njih.

Nekima je ova godina bila putovanje ka određenim destinacijama i nazad doma, meni je ova godina putovanje u kojem sam rodila dvije planete koje me svaki dan vode na različita putovanja. A zar to nije dovoljno za sreću?

Advertisements

5 thoughts on “Da stavim tačku na ovu godinu ili barem tri…

  1. atko1955 December 27, 2014 / 12:09 am

    Znam da znas tebi je sudjeno mnogo da das
    Ljubavi
    Zivota
    smisla
    Dijela

    Znam da znas za uzvrat drugi dobijaju nesto, nekog, nekoliko, a ti dobijas ono sto sama stvoris. I iskreno niko dtugi i ne bi mogao takvu vrijednost ni stvoriti ni dati. Hvala sto te znam. Hvala sto uzivam u onom u sta si izrasla. Hvala na vjeri da covjek jos tako silno postoji i opstoji

  2. Gordan Petrović January 23, 2015 / 3:11 pm

    Draga Eda, kad porastem pisaću k’o ti 😀 Hoću, časna pionirska 😀

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s