Znaš, to je život!


Pomjeramo granice, tražimo načine, izazivamo sami sebe da osjetimo da smo živi. Šta nas to čini živima? Rođenje – ta tanka linija nesjećanja, između ONDA i SADA. Oko ta dva događaja je gusta živica životnih peripetija, nakićena bodljikavom stvarnošću žića.

dima zverev

Znaš, uvijek sam u životu trčala pred rudu, ne da bih ispala pametna, ili iz voza, nego da se osjetim živom. I ti sitni bodovi i potezi kao na vilerovom goblenu koji oslikavaju pejsaž našeg života, nisu ništa drugo do sitnih životnih fragmenata koji su u nekom momentu udarili u tanani damar i izazvali emociju koja nas je nagnala da zaplačemo od sreće ili tuge, da vrištimo s vrha planine ili da skočimo s mosta u zelene dubine rijeke. Taj vječni strah da umiremo od života, a ne od smrti nas tjera da živimo u strahu da nismo proživjeli dovoljno. Nemirni poput lovca, pretvarajući se u sjene i primjenjujući zakone mimikrije, negdje između dva svijeta tražimo smisao i mjeru da se uklopimo u okolinu.

Znaš, umorila sam se za traganjem onda kada sam postala majka. Kao da je dio mene otišao u vječna lovišta, a drugi dio nastavio da živi neovisno od prošlosti. Osjećaj – olakšavajući. Reći ćeš da je izmišljotina, ali umorila sam se od nošenja memljivog kaputa prethodnih događaja, robovanja starim navikama, izazvajući samu sebe da može još više i jače, tražeći doživljaje koji će uzburkati dio mozga koji je zadužen za izlučenje adrenalina. Jednostavno – zamjenila sam samu sebe sobom.

Sada – živim bez traganja. U danu se izmeni radost, sreća, tuga, briga i tiha molitva da uđemo mirno u naredni dan. Godina je veliki pojam, hodamo dan za danom, uspinjemo se na vrleti naše svakodnevnice, vodeći nejake mladunce put visina. Ne kažem, nekad se otkine grana i svi se strovalimo na početak, ali ko kaže da to nije život? Ko kaže da naš život nije pun adrenalina? Ko kaže da smo umrli, jer živimo za druga bića?

Svaki dan umiremo od straha, brinemo se, pratimo svaki mali napredak, širimo krila nad djecom kao ptice koje štite svoje gnijezdo, gledamo u budućnost, ne više zbog nas, nego zbog njih i izazivamo sebe da budemo dvostruko jači, stvarajući nešto solidno. Ali opet, život se prevrne u 24 sata, tako da, pod našim sanjarskim kišobranom ima mjesta za slične nama, neustrašive, dovoljno drske da kažemo drugima u lice šta nam se ne dopada, gorde po potrebi i blagonaklone prema onima koji to zaslužuju.

Znaš, nekad sam pravila gluposti da bi se osjećala živom. I bila sam naivna misleći da jedino stvari koje bole ili koje nas guraju da skočimo u nepoznato da bi zadivili sredinu su vrijedne našeg postojanje, definiraju život. Danas, radim ispravne stvari, ne trudeći se da zadivim sredinu, nego bojeći se da ne umrem ne proživljavajući bića i događaje vrijedne življenja. A znaš, ipak je taj strah od neizvjesnog ono što čini život!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s