Sjećanje na Ramazan


Clock-JungHans-6932

Da je sve kao nekada, gledali bismo modro nebo koje se gasi nad kandiljima  Ženske džamije ili Ferhadije u Tabacima. Ti bi sjedila u svojoj stolici na balkonu i pružala bi svoju bagavu ruku, tražeći pomoć pri dizanju. Ja bih još uvijek bila ona žilava klinka kojoj si idol i koja ti drži leđa dok laganim korakom hanume ideš  duž balkona. Starija sestra bi već s majkom postavila sofru, a djed bi tik ispod sata, kojeg me nikada nije naučio da navijem, sjedio i čekao da hodža zauči ezan. Ljetnji zrak bi nadirao kroz balkon u kuću i na njegov tihi znak počelo bi lagano zveckanje escajgom. Meni bi to bio ko zna koji obrok dnevno, jer sam bila i suviše mala kada je post padao na vrelo ljeto.

I vidim kao kroz maglu jaku čorbu, šarenu dolmu, salatu, domaći jogurt, kajmak, slatko i zabavlja me misao kako ta, ne tako sjeda glava, koja po čitav dan, od jutra do mraka strpljivo ide kroz kuću, sklanja se u sobu klanjajući pet vakat namaza , ne ometajući nikoga svojim nijetom, moleći za sve nas. To bi bio moj djed rahmetli, koji je prije par godina u mjesecu Ramazanu preselio, nadajući se da je doživio najveću božiju milost. Vidim i njene tužno zasvođene oči koje išaretom govore da joj se stavi malo slaniša, kako bi se mogla počastiti halvapitom ukrašenom prst debelim slatkim kajmakom, koji se utopio u krugove formirane čašom još u toplom tijestu.

Nedostaje mi čarolija djetinjstva, pogotovo mjeseca Ramazana, kada bi se par sati prije svi okupljali na ćošku kape i pjevale bi se pjesme. Stariji klinci su postili, a mi smo to pratili i poštovali. Najteže je bilo sat vremena pred iftar. Tada bi naša drugarica, koja je bila puna posprdnih songova započinjala jedan u nizu, usputno prateći svaku riječ grimasom lica:

„Sjećaš li se onih dana, onih dana Ramazana,
Kad smo skupa gladovali, Iftaru se radovali,
Kandilji, kandilji upalite se vi,
Jer gladni smo miiiii“!

Oni najgladniji su se najviše i derali, valjda da utišaju krulenje crijeva od višesatne gladi. Bilo je i onih koji su kriomice i od nemoći da izdrže, prekidali post nekom zelenom voćkom. Razlaz bi pao na prvo paljenje kandilja, čim bi čuli da se hodža nakašljava pred zagrijavanje glasnica.

Meko kuckanje zidnog sata, tiha ili skoro nepostojeća priča je bila čest gost sofre. Svi bi gledali svoja posla, a ja bih tiho u sebi zahvaljivala Bogu što mi djed nije umro od gladi. Nakon toga, još jedan krug jurnjave za svicima po mahali ili lovljenje i pravljenje svitac lampe, gdje bi oni zbog naše dječije brutalnosti i neshvatanja da mogu opstati u zavrnutoj tegli i tvoriti najljepšu lampu, prosto umirali.

Obzirom da su naši rijetki vršnjaci klanjali u to vrijeme, radije smo pristajali da čekamo djedove da se vrate iz teravije, zabavljajući se uz trulu kobilu ili mahalski ragbi i tako sve dok ne vidimo lelujave figure koje izlaze iz džamijskog harema. A onda pravac u kuću -ništa ono – može još pet minuta da se igramo. Kapak!

I sutra bi izronio novi dan. Moj djed bi opet umirao od gladi, ja bih i dalje molila Boga na dječijem jeziku da ne umre, a sat mekanog srca bi kucao idući mirno ka iftaru.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s