Da li je to nama naša borba dala?


Hvala ti Bože što mi podari ovakvog muža, a i  s njim dvoje predivne djece. Hvala ti na životu koji se trudimo da unaprijedimo u nazadnom društvu. Hvala ti svaki put kada me nazove i kaže da su se izigrali, da ih je okupao, nahranio i uspavao, snimio usput mobitelom i poslao na viber, da mi slučajno ne nedostaju, što ih voli, ljubi, odgaja u mom odsustvu. Što svaki put kada otvorim  vrata stana čujemo radnosno – Ko je došao? Mama! Evo mame! I da ne zaboravim, što nikada ne kuka što provodi vrijeme s njima, iako je to vrijeme u kojem aktivno ulaže u odgoj malaca. Što je to (ne)vidljivi radni staž u kojem odgajamo normalne individuice, koji sutra neće biti frustrirani da tuku svoje vršnjake, demoliraju haustor, klupe, omalovažavaju vršnjake i rastu u ovakve analne otvore koji su nam u strukturi vlasti i objašnjavaju nam kako se, zapravo, zvače ta žvaka.

Dođe tako vrijeme kada više ne možeš biti miran i ignorisati negativne ljude!
Dođe tako vrijeme kada više ne možeš biti miran i ignorisati negativne ljude!

Uvijek nastojim da kad pišem blogove budu optimistični, a da svoj pesimizam ispričam suprugu ili onako, da ga poguram pod ćilim svog lošeg raspoloženja. I tako, kao i svaki dan, pričamo šta nam se dogodilo ili prešutimo, ako si nemamo posebno šta reći. Obzirom da sam ja sad majka koja radi, a on otac koji pazi na djecu u nemogućnosti da nađe posao u struci ( avio mehaničar ) ili bilo kakav posao ( a o tome ne bih u ovom blogu ), podjelili smo odgovornosti. Ako ko može mirnog srca i glave, bez suza pred rastanke sa mojim bebama, otići na posao, to sam ja. Zašto? Zato što našu djecu povjeravam čovjeku koji zna kolika je odgovornost tokom cijelog dana brinuti o dvoje djece ( blizanaca ), koji svako na svoj način traže pažnju.

Ukoliko je predivan dan, onda koristimo priliku da zajedno prošetamo kroz Vilsonovo – šetnja, manje zagađen zrak, dobro jutro koje poželimo slučajnim prolaznicima koji su nas počeli prepoznavati i tako neke male stvari koje ti poprave početak dana. Moji dragi ukućani se rastaju sa mnom na mostu kod Skenderije, gdje se pozdravljamo i mašemo, da bi naučili djecu nečem novome. Sin, kako je običaj, taman što okrenem leđa, maše i govori Ta-ta! , povlačeći sestrinu rukicu u pokušaju da i njome maše.

Ja odlazim na posao, a muž se s njima vraća u parkić čije je uređenje omogućila turska TIKA –Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj. Obzirom da je moja dobra poznanica već jednom reagirala na nečistoću u parku koji je novootvoren, što se može pročitati OVDJE , suprug mi je ispričao da to razbacivanje smeća ne nastaje u toku jutarnjih sati, a i da otvorene kante za smeće često su uzrok da vrane izvlače isto iz njih, u potrazi za hranom. Nije da se poriče ljudski faktor, koji se može očitovati na narednoj slici.

Vrata grbavičkog parkića
Vrata grbavičkog parkića

Uvrtanje šarafa iz bilo kojeg razloga, nije nešto što ćete zateći u dječijem parku, taj duh palanke živi u haustorima, barem u našem ga vidimo svako jutro. Za uvrtanje šarafa, kad bi postojao bilo kakav nadzor ( video, ljudski), kazna, kakva? Drakonska!!! Pa ga zavrni svaki put i plati!

Drugo, što mi je jučer suprug ispričao da je posvjedočio u parkiću – srce mi se cijepalo – jeste roditeljsko nasilje.  Obzirom da nas dvoje po prirodi nismo pedagoški, psihološki ili slično potkovani, vodimo se onim unutrašnjim,  a to je, šta je najbolje za dijete. Mi se trudimo da aktivno učestvujemo u dječijoj igri. Ipak, oni su 17.mjesečne bebe, koje ne znaju šta da rade sa sobom, osim da hodaju, pipkaju ili puze, ukoliko se ne aktivirate i pokažete kakvo je zadovoljsto ljuljati se, klackati ili spuštati niz tobogan. Vi kao savjestan roditelj učestvujete da oni razviju svoj lokomotorni sistem i samim aktivnim učešćem u razvoju puzavaca definitivno utičete na izgradnju jedne snažne ličnosti uopšte.

I tako, vidno potresen onom što je jučer vidio, a grdnije je od razbacivanja smeća po parku, jeste profil roditelja, muškarca, koji je doveo dvogodišnjeg dječaka u parkić. Dječije neznanje, ravnodušnost što je tu, krunisao je jednim oštrim forhendom preko dječijeg lica, gdje se dijete još više rasplakalo. „Budi muško, šta tu plačeš kao neka pi**a“,  obratio se za pet glava veći roditelj ove bebe. Usput, ne bilo mu mrsko, ubrao je granu i ogulio je na nivo savitljivog pruta, jer dvogodišnja p***ka ( izvinte na govoru), ako bude zaplakala, dobit će svoje.

Ne bih da budem pogrešno shvaćena, ali  voljela bih da sam započela neku sretnu priču,koja se odnosi na divno i očuvano igralište i na dobro odgojene roditelje.

Nikada se nije jasnije vidjela razlika, kao sada, kada pričamo o odgoju, frustriranosti i ostalim odlikama ljudskog nezadovoljstva. Djeca koja rastu uz nezadovoljne roditelje, koji po defaultu ne moraju biti finansijski siromašni – više bih to pripisala siromaštvu duha – imaju tendenciju da stasaju u osobe koje neće biti ni sa čim ispunjene. Sutra će ti isti mališani izrasti u roditelja koji udara šamare i omalovažava dijete u javnosti, nasilnik koji upada u dječiji park i demolira zbog nekog nepoznatog poriva, onaj koji nema kad da sluša šta hoće dijete da bude kad poraste i niz drugih primjera koji nam ukazuju na to, kako bi Marfi rekao, da stvari imaju tendenciju da se kreću od lošeg ka gorem. I sve dok savijenih šija posmatramo sve što nam se servira za sva tri društveno-beskorisna obroka, bit ćemo svjedoci prizora neočuvanja, prvenstveno ljudskog duha, pa onda i okruženja u kojem smo se zatekli.

I sad ja vas pitam, da li je to nama naša borba dala?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s