Promjene


Najmanje milion puta sam rekla da se neću i ne želim mijenjati. To je borba razuma i emocija. I nije tu niko ko traži nešto od tebe, nego si se sam sebi suprotstavio. Ne bih da se mijenjam, ali mijenjam se. To je val koji ne mogu da zaustavim, evolucija, potreba da se krećem kao more naprijed i nazad, da šetam oprezno kao pehlivan po koncu između dva svijeta. Mijenjanje je potreba! Ona je kao dobro odjelo, krojeno baš za tebe iz kojeg ne želiš da izađeš. Ja sam bila skoro ubjeđena da se nikada neću udati, imati djecu, ići u krevet prije dvanaest sati. Vidjela sam se uvijek između dva nemira, dvije nesigurnosti, iscrpljenu, anskioznu, neshvaćenu, buntovnu. A onda se ona iznjedrila iz grudi. Počela sam da čistim u sebi, oko sebe, kako bih se otvorila ka drugima – meni boljima!

10923708_10204420588007250_4235004814366499073_n

Ljubav

Mislila sam da sam nesretna u ljubavi. Ljubav je ono što ti se pored zraka prirodno nameće. Krojen si da voliš, osjećaš, kao što si stvoren da dišeš. U nastojanju da nađemo pravu osobu, najčešće naš put krene sa krivom. I da ne griješimo, bivamo i mi tuđi krivi izbor. I dešavalo se da budemo tužni ili plačemo zbog nekog, a isto tako se dešavalo da to drugi rade zbog nas. Moramo da se pomirimo sa činjenicom da si nismo bili suđeni. Ne mora to nužno uvijek biti ljubav između partnera, to može biti ljubav prema bilo kojoj osobi s kojom ste nekada bili jako bliski – komšija, školski drug, prijateljica sa fakulteta. Nisu sve ljubavi vječne, ali ih pamtimo i učimo iz njih. Ako učimo, onda znači da nešto mijenjamo u/na sebi. Onog dana kada shvatimo da su naši pogrešni izbori bili škola i sretna okolnost što nismo ostali u „ljubavi“ s tom osobom – znak je prihvatanja i zrelosti.

Slatke, male nesigurnosti

Uvijek ih ima i umiju da stvore neku vrstu nelagode. Ja kao blagi introvert pokušavam pola života da je umotam u odjeću, frizuru, slušanje Rammsteina, žuljeve martinki, gužvu na koncertu, gdje se neću isticati glasom među ljudima, nego osobnošću. To je bila moja vježba, kreativni ventil da nedam toj poljuljanoj osobici da se boji ljudi, da im da šansu i kad mi ne mirišu na dobro. Druženja, otvaranja ka ljudima, pa ponovna zatvaranja, sistem ranjavanja i vidanja rana, negdje me je ranjavalo, ali i povremeno bi srastalo mimo šavova. Sve naše nesigurnosti uz veliki rad i posvećenost mogu postati naše sigurnosti. Bitno ih je detektovati, raditi na njima,  biti strpljiv, biti mnogo strpljiv i čekati na rezultate i onaj osjećaj u stomaku koji kaže – E, sad me nećeš srušiti, više se ne bojim!

(Ni)je mi bitno šta drugi misle!

To da nam nije bitno šta drugi misle o nama, bilo da se radi prosto o fizičkom izgledu, intelektu ili načinu na koji se prikazujemo u društvu, zavisi od toga u kojoj smo životnoj dobi i na kojem smo nivou emotivne i intelektualne zrelosti. Ne mogu da koristim floskulu „u naše vrijeme“, jer smo tu i sada i ovo je naše vrijeme. Svakako vidimo da bez obzira na godine i zrelost, mnogi traže potvrdu od sredine, rekla bih, na pogrešan ili iznuđen način. Meni nije bitno šta drugi misle o meni, ako sam svjesna da nisam ljepotica iz magazina sa dislociranim kukom od poziranja ili novinarka s Pulitzerovom nagradom. Ja sam skup složenih aktivnosti na kojima su radili moji roditelji, vrtić, škola, drugari i drugarice, fakultet, bitange i divne osobe. Ne želim lažno da „zadivim“ okolinu, ali da se ne lažemo, kada nam neko iskreno, toplo i ljudski uputi kompliment, osjećamo prijaznu nelagodu. Sve dok nam je bitan kvantitet, a ne kvalitet u ljudskim odnosima, borit ćemo se sa osjećajem inferiornosti, bit ćemo anksiozni, depresivni, često pretili i iscrpljeni. Da se to nebi desilo, treba svakodnevno raditi na sebi, ne tražiti od okoline dopuštenje da se osjećamo dobro, lijepo, pametno ili plemenito. Treba tražiti svaki dan od sebe da promjenimo ono što je loše u nama i zamjenimo vremenom nečim što će nas učiniti sretnim.

Bitno je da živimo u sadašnjosti

Čak i u ovom momentu se često projektujemo šta će biti za dva sata, dana ili dvadeset godina. Brinemo! Zašto volimo dodir s prirodom? Jer smo kreirani da budemo vani, slobodni! Prirodno je da se krećemo i trošimo. Znate onaj momenat kada sjedite, bilo na moru ili planini, livadi i prosto uživate u momentu, gdje i zvuk vlastitog disanja umirujuće djeluje na vas. Momenat kada čujete vjetar bilo da pomjera valove ili šuška lišće, to bi bilo življenje u sadašnjosti. Kad se probudimo ujutro i ne pokvarimo odmah momenat buđenja zadacima koje nas očekuju tokom dana, isto je življenje u sadašnjosti. Onaj prvi gutljaj kafe, razgovor u ogledalu, sve su to vježbice u kojima relaksiramo sebe i stavljamo u stanje opuštenosti. Što više radimo na tome da živimo u sadašnjosti, manje ćemo se projektovati u budućnost koju smo si namaštali, a koja nas deprimira i nikako se ne realizuje. Upornost, strpljenje i prihvatanje realnosti onakvom kakva jeste, sigurno će nas dovesti u budućnost koju si nismo mogli ni zamisliti, a učinit će nas sretnima. Hoću da vjerujem u dobro i držim nam palčeve!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s