Rastanak


PNT005-Man-and-the-Sea

  • Pričaj mi o tati, inzistirao je.

Crn, visok i vitak, baš poput njega. Uporan, pametan, prodoran i sa dobrom prođom kod djevojaka, kada je htio da mi se približi i razbije ljušturu orahove kore sa mog već staračkog lica, gurkao je svoje meke dlanove u moje ruke.

  • Tata je bio najljepši muškarac ikada…. i tu mi knedla stane. Svjesna da je prošlo više od dvadeset godina, kada sam s njih dvoje sjedila u tuđem stanu luda od nevjerice i nemogućnosti da prihvatim da je ubijen. Iz hira, ne na liniji, ne u blatnjavom rovu, ne od „neprijatelja“, nego od budale pomračenog uma. Htjela sam da mu pričam o drugim stvarima, kako je rođen, jedva dočekan, ne tako lijep kao sada, zgužvan od mrcvarenja i težine poroda. Htjela sam da mu pričam o odlascima na spavanje, o toplini momenta dok leži među nama i bivanju svega onoga što smo sebi priželjkivali. Htjela sam da se ušuškamo kao nekada na veliki krevet i pričamo bajke, dok se u dubini noći ne probudim i shvatim da je mirno utonuo u san. Htjela sam da jačinom misli otvorim nevidljiva vrata zaključana patuljačkom runom i tamo, s one strane, pokažem mu oca za kojeg tako često pita i ostavim ih da sami provedu vrijeme.
  • Jeli istina da je njegov gubitak značio kao da je grad izgubio barem stotinu ljudi?

Ako kažem da nije, lagala bih. Imao je zlatne ruke i mekano srce. Rekao je da će uskoro da nam se pridruži, ali da mu savjest sada ne daje da napušta zemlju. Ja sa malom djecom u nepoznatom gradu, u tuđem stanu, okružena ljudima koje nikada nisam vidjela. Šta da radim? Gdje da idemo?

  • Ljubavi, tata je bio i ostao melek. Šta bi njegove ruke dodirnule, vidale bi ranu i srce u istom trenu. Tvoj otac je bio kao čovjek – veličina. Kao doktor – majstor, kao muž – uplašen. Htio je da pomogne i da spašava i to je radio sve do jednog mračnog momenta.
  • Zašto ne pričamo nikada o tom mraku?, inzistirao je.
  • Ako otvorim vrata tom mraku, bojim se da će me pojesti.

Pitala sam se mnogo puta šta bi bilo da nije bilo stanja sužene svijesti, ljubomore  i ispaljenog metka koji je zakucao naše sudbine. Možda bismo danas ipak živjeli nekim životom bez mnogo pitanja. Oboje bi radili posao za koji smo škole završavali, a djeca bi gledala roditelje, kao i mnoga druga i njihovo djetinjstvo nebi imalo tu tužnu boru koja ih prati. Pričali bi im u poslijepodnevnim časovima o njihovim prvim koracima, pokazivali bi im njihove smješne slike i čitali dnevnike koje smo vodili nenaspavani i uzbuđeni zbog svakog ostvarenog napretka u njihovom životu. Sjećali bismo se odmora na moru ili planini, izleta, rođendana, prvih petica i kečeva, svađa, puberteta. Imali bismo s kim podjeliti svu svoju sreću i tugu, da je bilo drugačije, da nije ušao mrak i zauzeo njegovo mjesto. Kći skoro da nikada nije pitala za oca, skoro pametno, intuitivno i ženski, shvatala je da je taj naš brak bio na staklenim nogama. Više ga je osuđivala tokom odrastanja, gnjureći i udarajući jastuke od bola i tuge, klela ga i mrzila, ne dozvoljavajući da iko priča o njemu. Bilo je teško i ništa se nije promjenilo nakon dvadeset godina. Mrzila ga je istom jačinom, kao i prvi dan, kada su javili da je preselio.

***

  • Mama, hajde da pričamo o tati, inzistirao sam, znajući da će se naša priča završiti na mom ispitu iz biohemije i anatomije. Bila je stručnjak za izbjegavanje svih mogućih tema, barem onih koje su mene najviše zanimale. Moj otac je ubijen ’92 godine, nakon posla. I da se razumijemo, on nije bio privatno nikakav svetac, jer je ostavio sestru, majku i mene, da bi pomagao drugima. Kao budući doktor, kao osoba koja je rasla sve ove godine bez očinske figure, uz majku koja je svih dvadeset godina bila žrtva serijala nervnih slomova, neprihvatanja, depresija, neposvećenosti nama, htio sam da ga upoznam. Nisam htio serviranu priču, uokvirenu u srebro i okićeno Swarovski kristalima, koje čuvamo uz porcelansko suđe. Htio sam, kao i svaki odrastao muškarac da čujem kako jeste. Ko je bio, šta je radio, u šta je vjerovao. Njen odlazak u kuhinju da nam donese nešto da pregrizemo, značilo bi da priča neće ići u željenom smjeru. Bio sam odlučan ovaj put, hoću da znam ko je bio. Hoću da shvatim zašto je te kobne noći stradao. Hoću da čujemo istinski motiv ovog ubistva. Nije me više zanimalo to što svaki puta prolazim kroz istu „umirujuću“ priču koju ne želim da čujem o tome kakav je svetac bio, jer sam htio da čujem o tome kakav je bio čovjek, kad nije nosio kutu sveca i krpio ljude. Kakav je bio muž, drugar, tata, jer na kraju dana znam da sam bio sasvim mali, kad su me bacali u tuđa krila, dok je mama pokušavala da glavu razbije od tapetirane zidove tuđeg stana. Vrlo često mi je znala reći da sam tog dana shvatio kako naša kuća ima „tužne oči“, ne znajući da je tata preselio i da ga više nikada nećemo vidjeti. U bolu i odrastanju javljala se i ljubav prema ocu kojeg nisam stigao da upoznam. Shvativši da je sudbina svima svezana kao svilena vrpca, olakšavao sam sam sebi odrastanje umišljajući često da razgovaramo. Nekad sam tiho jecao, da me mama ne čuje, dozivajući ga i preklinjući da dođe, jer je slomljena. Nekad bi se muški, oštro, posvađali, gdje bi on zalupio vrata i nebi ga bilo danima u sobi. Nekada bi mi se prikradao i bockao hladnim prstom, kada bih zaspao nad knjigom iz anatomije i budio me je i bodrio. Ipak sam ja dio njega, bez obzira što sam se odlomio od kontinenta koji je potonuo, ja sam otok koji pluta i traži da se opet susretne sa poznatim kontinetom u nadi da će dokučiti tajne spoznaje. Ja nikada neću upoznati svoga oca i to je dovoljno bolna činjenica, ali i podstrek da idem naprijed, onako kako bi on to vjerovatno htio da radim, muški, hrabro, do posljednjeg daha. Baš kao i on, krvavih ruku od dugosatnih operacija, skončavši sa metkom u leđima…

***

  • Prestani da tražiš odgovore, mama u klin, mi u ploču. Tata je prošlo svršeno vrijeme! Nema, ostavio nas je, bilo mu je bitnije da krpi ljude na improviziranim stolovima sa improviziranim operacionim alatima, nego da kao i sav normalan svijet ode sa svojom porodicom. Nema, gotovo je! Sikćem tako redovno nedeljama kad se susretnemo, a otac je kao sveprisutni duh razjedinjena i onako razjedninjenog trojca. Životarimo. Tako ja to vidim. Životarimo od ’92 godine, jer se ne umijemo boriti sa gubitkom. Kad kažem životarimo, onda mislim na sebe i majku. Moje je bilo, da kao starije dijete, stojim na nogama i držim joj leđa, da se nebi srušila. Nije svejedno kada tridesetogodišnja žena odabere da ostane samohrana majka sa kartom u jednom smjeru ka inostranstvu. Nismo bili na očevoj dženazi, tako da je naše prihvatanje realnosti da nije tu trajao puno duže. Tek nekih sedam godina nakon rata smo skupili hrabrosti da ga ekshumiramo i pokopamo među njegove. Slomile smo se nad svježom humkom i poštujući običaje da ne jecamo i ne naričemo nad kaburom, trpile smo opet gubitak neoplakanog oca. Mrzila sam ga, kao i onaj dan kada je mama pokušala da se ubije, kad su joj javili da je preselio. Mrzila sam ga, jer nas je ostavio, a nije trebao. Mrzila sam svaki momenat njegove odsutnosti i moju nemoć da ga prizovem u sjećanje, čak i kada me je pratio na spavanje i govorio:“Sutra je novi dan, pripremi se na magiju“! O kakvoj magiji pričamo, ako nisi mogao da se spasiš, ako nisi mogao da predvidiš da će te budala mučki ubiti s leđa i zbog čega? Sad u ovom nemirnom moru plutamo nas troje. Nismo više dio kontineta o kojem si pričao majci. Nezavisni, jedni od drugih, pokušavamo da gradimo život koji daje odgovore, koji manje boli, koji nema toliko nedoumica…moj tata.

***

  • Vodi djecu, ovdje nije sigurno. Pričali smo o tome milion puta. Za tebe nema ni mjesta, ni posla. Šta ako uđu u grad? Ubiće nas kao zečeve. Dopusti mi da ovim ljudima pomognem koliko mogu, pa ću vam se pridružiti. Dopusti da se ovoj sirotinji odužim onim što sam naučio. Dopusti mi da budem pravičan i pomažem dok postoji nada i način, znam da je teško, ali to je moja obaveza, kao što je tvoja da me slušaš i odeš kod moje tetke na sigurno.

Jecala je, baš kao i onaj dan kad smo se uzeli, samo ovaj put to nisu bile suze radosnice i nismo bili okruženi porodicom i prijateljima, nego malodobnom djecom, njoj tek 6 godina, a on jedva da  i priča, prošli mjesec napunio tri godine – momčina.

Dani prolaze, unakažene, sakate, mrtve, donose šta god stignu na improviziranim nosilima. Nemam čime da ih umirim, previjem, zašijem. Izmišljamo iz zraka zavoje, konce, instrumente. Jecaji, bol, strah, smrad, sve je ušlo u mene, smrt mi se previja oko nogu kao zlosutna zmija. Jedino što me tješi jeste da su njih troje na sigurnom, a ja ću već nači načina da im se nekada pridružim. Nekada je najbolji opis vremenske parabole koja će postati bezvremena. Ranjenici su nam postali svakodnevnica, komad suhog hljeba i hladan čaj bez šećera uz pogled na osakaćenog nam nije izazivalo mučninu. To je što je ostalo od nas. Izmučena ljuštura koja čeka na krpljenje ili limeni sanduk.

  • Ljubavi, kako su djeca, kako si ti, imaš li para, sluša li tetka ili zanovjeta? Upitkujem je zamišljajući da joj dodirujem kosu i da ležimo u mraku, praveći se da ne osjetim kako mi lice kvase suze straha i glumeći da je moj drhtavi glas zaostavština puberteta.
  • Kad ćeš ‘vamo? To je jedino što me pita svakih nekoliko kad se čujemo satelitskom vezom. Pitanje koje čujem dok šijem rane poput kratera, dok nosim leševe u mrtvačnicu, dok gledam budalu u oči, koja će mi pucati u leđa nakon par sati.
  • Kad ćeš doći?
  • ..ne brini.

Nekoliko sati nakon našeg razgovora ja sam joj došao. Bila je tužna, neutješna. Soba u kojoj su boravili imala je odvratne tapete iz nekog stoljeća. Djeca su mi bila zbunjena, trčavši za njom i povlačeći je za rukave.

  • Ljubavi, ja sam tu! Govorio sam zraku i uplakanom ženskom liku koje nisam mogao da dodirnem, da zagrlim, da utješim. Dozivao sam joj ime, bezuspješno. Pokušavao sam joj suze izbrisati, ali one su tekle u slapovima. Htio sam djecu da pomilujem, ali oni su mahnito trčali za njom po sobi. Bio sam tu, ali me nije bila svjesna. Molio sam je da me oprosti, da me pusti, da moram da idem, da ću doći, ali njene suze su me pekle kao žive rane. Vrtio sam se kao ludak u krug, čas prema njoj, čas prema djeci. Nisam imao kud. Mrzio sam sam sebe. Svi moji razlozi da ostanem sa ljudima koje nisam znao, završile su se u trenutku. Momenat nepažnje i eto, nema me, a tu sam.

Lutao sam hodnicima beskraja, tražeći kukavicu koja je ispalila metak. Uzalud! Moje oči natekle od suza, bola, od huje koja me je izjedala, zarobljen između dva svijeta, lutao sam između mraka i svjetlosti u kojoj se krila moja porodica.

Ljubavi, tu sam! Govorio sam joj, dok je ležala slomljena od desetog nervnog sloma.

  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam mu kad je završio srednju školu.
  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam joj, kad je odlučila da joj ni jedan momak neće slomiti srce.
  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam im svake nedjelje kad su se prepirali oko mene, stvarajući mitove i legende o tome ko sam bio.
  • Ljubavi, ja bih da idem! Rekao sam onog dana kada je odlučila da djeci kaže pravu istinu o meni.
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s