Ne okreći glavu!


10422110_10206999549283108_8614874607870795569_n

U momentima sreće smo nesretno nasmijani, a u momentima tuge smo sretno tužni. To je ta naša klovnovska uloga. Nikad iskreno, nikada do kraja načisto sa sobom. Nikad dovoljno sreće da bi bio sretan, i nikad dovoljno tuge da bi bio savršeno nesretan i p’jan od toga, klizeći preko nasapunjane palube samosažaljenja.

Tuga, ta kurva, umije biti tako spretno prijelazna, ali sreća, to je kao sirotinjska zakrpa, štiti toliko puno na nama, da mislimo da smo konstantno nesretni, a da ta mala rupa kroz koju sreća ulazi svaki dan, to oko kroz koje smo sretni da vidimo stvari koje nas se više ne dotiču, jer nam se ne dešavaju direktno, ne smatramo srećom. Navečer legnem zahvaljujući Bogu što dišemo sve četvero u istoj sobi. Neko bi rekao da smo kao izbjeglički kamp, ali naš je kamp utvrda sreće. S druge strane okrećemo vješto glavu od jučerašnje prašine zbjega, tuđih zidova, neizvjestnosti, djeljenja kreveta, životnog prostora, uslova, ali često i neuslova za odrastanje da nas definira tako. Definiralo nas je, sa pravom mogu reći, preko noći, u zrele i zabrinute mlade ljude.

Danas smo mi generacija odraslih izbjeglica. Barem još neko od nas ima svu svoju dokumentaciju negdje spakovanu, kao dnevnik Ane Frank. Možda ima kutiju pisama, dječiji dnevniku, izgužvanu sliku, komadić kose, razbijen sat, neki dio srca koji je uspio razmjeniti u odlasku od kuće. Ono od čega okrećemo glavu danas je ono što se nama jučer desilo. I to jučer je bilo prije više od dvadeset godina, i to jučer bi moglo biti opet sutra generacijama ispred nas. Ni za što na svijetu nema garancije, jer sve su to sobe privida. Danas je lijepo, grije te sunce, vjetar ti struji kroz kosu, uživaš u miru i hladu koje ti kroje krošnje sadašnjice. Sutra? Otkud znam, trudim se da se ne projiciram tako daleko, mada mi često to ne uspjeva.

Kada vidite nekog da nema, da je daleko od kuće, zabrinutog pogleda, iscrpljen, beznadežan, možda gledate u nekog ko ste bili ili ko neko ko bi mogao da od vas postane. Ako sav vaš sistem govori da treba da pomognete toj osobi, onda radite stvari koje vam srce i stomak govore. Ako vjerujete da će sudbina, ne sutra, ali kroz neko vrijeme udvostručiti vaše dobro djelo, u nekom nevjerovantom obliku, sjetite se da ste bili osoba koja ste u sadašnjem momentu bila dobra i uradila dobro djelo.

Tako je i sa svakodnevnim životom. Ako misliš da si nesretan, jer imaš posao, krov nad glavom, obitelj ti ima gdje da spava, šta da obuče i ako se barem jednom dnevno nasmiješ, a da nisi na napuhanom brodu sa nesigurnom vestom za spasavanje, ili ako nisi u kampu ograđen žicom u zvjerskim uslovima, onda zapamti da si blagoslovljen najboljim. I da, uvijek može bolje, ali ko kaže da ne može biti i gore?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s