Slatka sloboda


11742754_985490241472580_2013366102351748232_n

Sloboda uistinu dolazi sa cijenom. Mi smo ucjenjeni u svojoj slobodi. Od rođenja. Određeno nam je s kim ćemo se družiti, pod kojim krovom ćemo rasti, ko će nam grijati dušu, a opet, ko će nam kidati srce i tjerati nas da prihvatamo neprirodne uloge za naše biće. Prirodno, zarobljenički, ucjenjivači…

Često se čini da smo najviše zbog drugih ovakvi, neki ranjivi, prepadnuti, drugi darežljivi i brižni, treći nadmeni i nadobudni, četvrti – indiferentni, suicidni. Čineći drugima uslugu da budemo ono što nismo, najčešće na kraju stradamo dovoljno puta, dok ne umremo da budemo ono što jesmo. Po prirodi – slobodni.

Za neke stvari u životu stvarno treba zrelost i vrijeme, jer prihvatamo stvari puno prirodnije, ne reagujemo na prvu, puštamo prašinu da se slegne skupa sa uzburkanim emocijama. Možda manje i volimo ili smo siti glumatanja, pa nam sva ta bezvrijedna talasanja dođu kao zabava za dokone vampire. Prestane nam biti bitno ko je nasuprot nas, da li je autoritativan, samodestruktivan, dio porodice ili druge planete. Puno više mislimo, a manje se oduševljavamo novim poznanstvima. Oprezni smo na prvu i drugu, a nekad i na treću. Branimo slobodu kao unezvjereni sportaši koji jure prema cilju. I nek nas ne čudi što se vremenom najbolje osjećamo u društvu ljudi koji malo pričaju, jer i tišina zna biti konstruktivna.

Sloboda ne postoji u onoj mjeri u kojoj bi je htjeli imati za sebe. Sloboda leži u velikim ljudima ili u dobroti. Ne možeš biti oboje, dobar, a velik! Biraj da budeš dobar, pa makar ti se činilo da si na gubitku, jer jedino tad ćeš disati punim plućima. Kad ne moraš da pričaš, biraj da šutiš, jer će tvoja tišina pisati knjige i govoriti više od riječi koje ti u određenom momentu nedostaju. Biraj da poklanjaš, radije nego da primaš poklone. Biraj da budeš u društvu dva mudraca, nego da budeš okružen hordom budala. Biraj, nemoj dozvoliti da biraju drugi za tebe. Postoji izreka koja kaže da je bolje da te mrze zbog onog što jesi, nego da te vole zbog onog  što nisi. I da bi prigrlio tu jednostavnu mudrost, treba proći cijeli ciklus odrastanja. Sredina uistinu umije biti gruba za pojedince. Nježni i udvorljivi najčešće se gube na bijelom platnu, postajući dio agresivnog valera osobenjačkih karaktera. Sva ta vremenom stvorena potreba, da budemo ono što se od nas očekuje, zapravo je ništa drugo do okova komformizma. To glasno urlanje na utakmicama,  padanje u trans na koncertima, masovna mržnja ili ljubav, sve su to stege koje vrište za jednim – slobodom. Jednostavan iskorak u stranu i potreba da sagledamo uobičajene radnje iz potpuno novog ugla, opranog od pristrasnosti i tuđeg šapata, sugestije šta mislimo i kako da se ponašamo. Potreba da pripadamo grupi nas oslobađa potrebe da smo slobodni. Pripadnost je kao bolestan nokat koji umije da urasta u meso i vremenom da boli. Ne treba pripadati po svaku cijenu i svakome, samo iz straha da smo usamljeni i nepoželjni. Uvijek postoji neko ko misli kako je naša sloboda fantastična i oslobađajuća.

Znaš, postoje dani u godini kada se svi pogledamo u ogledalo i nasmijemo se sami sebi zadovoljno. Ne košta nas ništa, a nekim čudom nam popravi raspoloženje. I to može biti svaki dan, taj lagani trening koji ne zahtjeva novu markiranu trenerku i patike, zategnutu stražnjicu i isturene grudi. Tih šezdeset sekundi u kojim sami sebi obasjani svjetlošću slobode priznajemo da se volimo i uvažavamo ovakvim kakvima se vidimo – nezavisnim od svega i svakoga.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s