Računaj na blagoslove kojima je ispunjen život!


9a90e0e0985719ce116d6cfed3d0ca5f

Je li moguće da nam se jedino istinski živi,kad nam se čini da bi mogli umrijeti?

Postoje momenti u životu kada nam se čini da umiremo na rate, iz dana u dan, sve nam je isto. Pokoja iskrica radosti, smijeh koji se iznenada prolomi kao grom iz vedra neba samo je neupamćena radnja koje proguta u sebe crna rupa nezadovoljstva. I taman se uhvatiš u toj silnoj filozofiji nezadovoljstva, kada neočekivana sila dođe i proguta sve ono što si momentalno nosio na duši.
Tako je i nas, naš već rahmetli komšija, iznenadio svojim vatrenim odlaskom. Nisi ga mogao zaobići, kako kraj haustorskih stepenica, u liftu, kraj auta, kraj granapa, kraj pijačnog štanda, blizu klupe, na šetnici, eto ti njega. Nekad totalno odustan u svom delirijumu, nekad razdragan, ali nikad razgovjetan, sem završne, da ako imamo kakvu markicu, da ga gađamo. Iskreno, ništa ne znam o njemu, ali sam je govorio za sebe. I tako je otišao, glasno, uz povike svih nas ustravljenih, kako komšija sa prizemlja, ljudi sa travnjaka, tako i nas sa viših spratova koji smo gledali kako se plamen penje iz njegovog stana. Sve zaboraviš, časove o protupožarnoj odbrani, mokrim krpama, skrivanju iza vrata, sve pada u vodu, kada strah izađe iza kulisa i stane u svijetlo.
A on, pretpostavljam, već putnik, u plamenu dima, usnio,bez brige i straha, da sutra neće imati za pivo i cigaru, bez svijesti što je pola komšija zarobio u zgradi i pustio da misle o svom životu i mogućim posljednjim minutima , uz plamen izvrnute svijeće ili možda dim cigare, otisnuo se u svoj vječni sanak.
I nisam mislila o njemu, dok sam ga klela preko ograde balkona, i gledala kako komšije nespretno pokušavaju ugasiti plamen koji im je lizao prozorska okna. Strah me je tjerao da razmišljam kako da se djeci ništa ne desi. Samo glas razuma je dolazio od strane mog supruga.
– Evo vatrogasaca, bit će u redu.
– Zarolao sam stazu i stavio na vrata od stana, da manje ulazi dim.
– Otvorio sam prozor u kupatilu, zatvorio u spavaćoj, mnogo je dima.
– Bit će u redu…
Ja se rastajem sa životom, lijepi strah. Gledam u klince koji su oduševljeni dešavanjem i plamenom iz zgrade. I to je dobro, njihova nesvijest o opasnosti, jer dovoljno je jedna luda žena poput mene, koja svakih par sekundi govori da nema zraka, da me guši, ugušit ću se, bojim se, izgorit ćemo…e pa jebi ga, ovako nisam mislila da ćemo skončati. I brinemo se, vidim oboma u očima, brinemo se za klince, sve ostalo više postaje nebitno. Sve one svakodnevne brige, nervoze, očaj, svega odjednom postaneš željan kada vidiš da te stvari nestaju, kao pijesak vremena kroz grlo sata. I vremenom strah mine, kao obuzdani plamen koji napušta stan, dim starog namještaja, zidova, stanara koji lebdi kroz prozore, sve počne da iščezava, samo ostane jedno, puls žile kucavice željne života, razlupanog srca nahranjenog adrealinom, suznih očiju oslikanih dječijim likovima, balavog nosa, straha, jecaja, uzdisaja, olakšanja, velikog olakšanja. Sve počinje da se vraća, ali ne više u normalu.
I onda opet vidiš minuse. Smrad, strah, čadž, dim koji se uvukao u nas…I stisneš petlju, ne isti dan, jer ne možeš, nego sutra dan, kad te dječiji glas pomješan sa ezanom budi, iako je vani mrkli mrak, a u stanu jedino što imaš je voda ( pa i to je dobro, zar ne?) i kreneš sa drugačijom rutinom, gdje ne griješ djeci mlijeko, ne trčiš da se tuširaš, ne stigneš da vidiš prelom noći i jutra…odjednom imaš vremena. Sjediš u mraku i gledaš život. Danas, sada, ne par sati kasnije, ne par dana kasnije, ne dvadeset godina kasnije. Sada. Ne planiraš. Shvatiš da živiš u zgradi koja nema hidrant, crijevo, protupožarne aparate, požarne stepenice, a kućni red je ostao u knjigama istorije iz prošlog stoljeća. I ne planiraš ništa, jer nema svrhe da se nerviraš. Polako slažeš svoj nemir u sebi, kao kad knjige vraćaš u policu. Mirno, na izgled, ali totalno ludo i neobuzdano, željno života, željno novog dana, nakon prethodno preživljenog. Miluješ dječije glavice, uživaš u mirisu, kikotu, u pokojoj suzi koja prokliže u jogurt, umjesto kafe koju ne možeš da napraviš.Učiš se da budeš zahvalan, na vlastitom primjeru, bez nabrajalica moderne psihologije o kvalitetu života. Smiruješ strah, izvlačiš prve cipele za odlazak za posao, bez razmišljanja da li se pare i sa čim. I jedino na šta računaš su blagoslovi kojima je ispunjen život. Ostalo, ne vrijedi!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s