Ipak, meni je žao nas.


tumblr_o02kvdIYYr1uvctgho1_500

Recikliram, već nekih par mjeseci. Dođe tako, nije ni sve što pod kožom potrebno pisati i umarati druge. Podvij rep, šuti, lizni koji put ranu i kreni dalje.

Ipak, meni je žao nas. Ovako bez nekakve jasne perspektive, totalno odrođeni od svih osjećaja pripadnosti, usjeđeni u svojoj rutini, pomalo bezdušni po pitanju šta i kako dalje, kao da nam je neko operacijom precizno odstranio amigdalu, pa nemamo nikakav išaret da nam se nešto dobro ili loše sprema. Ukratko, formatirani.

Jedino mjesto gdje ukradem mir je među djecom. Ušuškana uz dvije štruce svemira, različitih karaktera,  nerazgovjetnog blebetanja, ležim ja – uljez. Tad se ne projiciram u daleku budućnost, nego osluškujem kako ubrzano disanje, lupkanje nogicama, plač preko cucle polako jenjava i traži mir u mekoći jastuka. Tu nema svakodnevnih briga, nepravde, sirotinje, gladi, nezaposlenih, tučenih i silovanih, naših i njihovih. I kako sam se predstavila, tu ja ipak nisam uljez, nego stanica za napajanje malih svemirskih brodova, koji žele da se otisnu ka novoj zvijezdi. Ponavljam sebi mantru, koja je vrlo jednostavna – Da vam Bog da lijepe i dobre živote, plemenite karaktere, iskrene prijatelje i još iskrenije neprijatelje.  Bistrinu da znate razliku između dobrog i lošeg, britkost da odreagujete na nepravdu, a da ne ispadnete glupi i prosti, nego mudri i strpljivi…i tako moja kratka mantra se često pretvori u najdužu knjigu želja, gdje na sredini mliječnog puta i sama posrnem od umora.

Samo sunovraćenje od umora su realne projekcije dnevnih frustracija, nemoći, neostvarenosti i najčešće prisutnog umora. Dan je kratak, zadataka je tako malo, budućnost je savijen pergament ulovljen u bocu koja plovi morem, bez realnog dosega ljudskoj ruci.

U zgradi  u kojoj živim već deceniju ne znam više od deset ljudi. Prosjek stanara je iznad pedeset godina. Lift je dovoljno tjesan, kao da je namjenjen za serviranje hrane među spratovima, a ne za vožnju namjenjenu za četiri osobe. Zašto pišem o liftu? Upravo što podsjeća najviše na naše klaustofobične živote iz kojih, koliko god želimo da izađemo, vratimo se i vozimo između spratova. Želimo da neko drugi preuzme svu odgovornost kako bi nas spasio od uskogrudne budućnosti. Nama su ruke i volja već odavno slomljeni.

Ipak, meni je žao nas. I nije sve što je prešlo granicu, napravilo karijeru, izgradilo kuću i otišlo na put oko svijeta. Skloni smo da maštamo da je život negdje drugdje, a život je tu negdje, na pola puta od kuće. Pružamo si duge virtualne ruke, nedostajemo si preko poruka, mailova, lajkova, šerova, izvirujemo jedni drugima profile, zavidimo si na našim perfektnim životima sa ili bez filtera, mislimo da je tuđe slađe i lakše, a naše gorče i teže. Strah nam se vezao oko nogu, ne umjemo više da hodamo i da mislimo, jer dvije i po decenije slamanja duha i različitih indoktrinacija su od nas napravili botove, kante za povraćanje tuđih mišljenja, vreće za udaranje, meso za gladnu mašineriju…ali ipak, meni je žao nas.

Žao mi je te žive duše, koja na srce i oči izlazi, topline koju često prepoznam i u nepoznatoj osobi. Zašto se slomimo na pola puta da budemo dio  boljeg, zdravijeg društva, željnog  učenja, prisvajanja i napredovanja? Gdje su nestale sve te silne  potrebe za svakodnevnim djeljenjem znanja, duhovnosti i imetka? Žao mi je svake jedinke koja u svemiru vapi i vrišti za minutom samoostvarenja, za neodsanjanim snom, za nemogućnošću da se pozdravi od voljene osobe ili više njih. Posebno mi je žao svake slabe osobe koja je bila ili je izložena svakodnevnom psihičkom ili fizičkom maltretiranju, siromaštvu, bolesti i beznađu. Samo oni znaju kako je njima, a nama kako je što im ne pomažemo, a vjerujem da bismo mogli, ako ne svakodnevno, onda povremeno i kako nam mogućnosti nalažu. Žao mi je nas što više ni za kakve istinske vrednote ne marimo i sav smo život  uokvirili samotnim odmorima od sedam dana, u koje silom guramo naše želje, očekivanja, hrkanja kojih smo se nakupili tokom godine, anksioznost, nervne slomove i ostale strahove za koje imamo tako malo vremena da ih posložimo i krenemo dalje u radne pobjede. I to, doduše, važi za one koji imaju posao, zar ne?

Meni je žao nas, jer smo zatočenici duplih života, onog prošlog ukradenog i ovog sadašnjeg i na pola budućeg – ubijenog. Stalna šetnja između onog što je bilo i onog što nam se dešava je kao delirium tremens, nisi siguran jesi li budan ili si p’jan i treba da se liječiš. Ulovljen u svim tim umorima, dijagnozama, strahovima, potrošenostima, jedino što još možeš je da mrziš. I to radiš na dnevnoj bazi, a po nekad i na minutnoj, euforično, kao na utakmici, tražiš sugovornike, ispisuješ parole, skandiraš, otvaraš revolucije, grupe, pratiš hashtagove, pokazuješ srednji prst, rušiš poretke, berlinske, kineske, palestinske, zi ostale zidove koje su ljudi postavili kako bi se „zaštitili“ od ljudi.

Ipak, meni je žao nas i života koje posmatramo kao njemi UN posmatrači, misleći da ništa ne treba da uradimo po tom pitanju, pozivajući se na tuđu odgovornost i osuđujući sebe na izravnu smrt.

 

Advertisements

2 thoughts on “Ipak, meni je žao nas.

  1. dzanabeg January 14, 2016 / 11:50 pm

    Vise mi dosadilo ponavljati da divno pises… 😀

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s