Prije trideset i dvije godine


images

Sjećam se da je bilo iza ponoći kada smo krenuli na autobusku stanicu. Iz Doboja ćemo put svijeta, tačnije za Sarajevo. Snijeg je padao sa svih strana. Mjesta u vozu je jedino bilo na koferu ili u hali. Umor, san, uzbuđenje, sve je bilo prisutno. Strah da nikada nećemo doći, zbog lošeg vremena je također bio tu.

Prije trideset i dvije godine je bila Olimpijada u Sarajevu i isto to Sarajevo je bilo centar svijeta. Tu sam dočekala svoj sedmi rođendan, ne sanjajući da ću se jednog dana vratiti tu da živim. I tako, već drugu deceniju. Isti dan, uvečer, se moj rahmetli tetak se napio i skoro razbio glavu prateći goste iz Zagreba, u boroletama, po zaleđenim bistričkim mahalama. Da nije bilo džamije na obližnjem ćošku, vjerovatno bi završio na Bistričkoj stanici.

Prije tačno trideset i dvije godine vidjeli smo Branka Mikulića na Trebeviću, a tetak se savijao do poda da ga pozdravi, kao da je vidio utjelovljenje rahmetli Tite lično. Da ne zaboravim, žičara je bila u potpunoj funkciji, a mala raja se tukla za kartu da se spuste sa Vučkom niz klizavu stazu.

Prije trideset i dvije godine hodala sam Baščaršijom i željela žarko da imam „čupave“ čizme i uske skijaške hlače, ali za utjehu sam dobila crvene „slušalice“ za uši i pare za rođendan.

Prije trideset i dvije godine budnim okom sam pratila kako se snijeg cijedi niz strehe baščaršijskih ćefenaka i pravi lokve na kaldrmi, prateći vitke Sarajke, kako u steč crnim haljinicama i tankim bež mantilićima hodaju po ulici, kao da su upravo pobjegle sa snimanja spota Roberta Palmera “Addicted to love”.

Prije tri decenije su ljudi živjeli kao i sada, ali su manje mrzili. Manje su i imali, više su djelili. Slično su se nosili, slično radovali, možda su preslično izgledali, ko zna. Prije trideset i dvije godine je bio neki drugi život, druga moda, druge vrijednosti, ljudi su i tada živjeli daleko jedni od drugih, ali su bili više jedni na druge upućeni. Sa putovanja nikada se nisu vraćali bez suvenira ili da ne napišu razglednicu, bar dan prije povratka.

Priznajem sebi da sam nerijetko nostalgična, možda češće u sebi, čuvajući toplu sliku onoga što je nekada bilo, a što se vremenom promjenilo.

Sarajevo stoji na istoj geografskoj poziciji, okruženo nekadašnjim olimpijskim planinama, opterećeno starom i uništenom olimpijskog infrastrukturom i siromašnim duhom ljudi na vlasti. Nama je ostalo da izvlačimo slike iz prošlosti i govorimo jedni drugima – E, sjećaš li se kad je…, kao dosadni starci koji govore unucima da je u njihovo vrijeme sve bilo jednostavnije i drugačije.

Kao što nama roditelji nisu mogli objasniti siromaštvo nakon Drugog svjetskog rata, kao što meni sestra nije mogla objasniti kolektivnu tugu kada je Tito umro, kao što ja svojoj djeci neću moći objasniti radost otvaranja Olimpijade i suze na gledanje Bolera u Zetri, tako nema svrhe više da se takmičimo objašnjavajući novim generacijama zajedničku radost i euforiju zbog nečeg što smo postigli kao narod, kao nacija, kao obični ljudi. Nešto je umrlo u nama nakon 1984. godine.

Svako je pošao svojim putem. Ostali su samo podsjetnici koji pogode neki damar zbog kojeg srce zaigra, oko zasuzi ili se jezik neobjašnjivo razveže. Podsjetnik da smo bili svjedoci nekog drugog vremena.

Prije tačno trideset i dvije godine neko se rodio, živio, možda i međuvremenu i umro. Nama koji živimo se dešava da umiremo, svaku noć, otkidajući fosfor sa svoga sjećanja, puštajući ga slobodno da leti kroz atmosferu, kao poludjeli meteor, ka nekoj drugoj, sretnijoj galaksiji.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s