Priznajem, dakle postojim!


„Ako priznam, hoće li mi se pola dodati?“

30fb54ab05715756319a5ab78b17fdb2

Priznajem, mislim da sam na dobrom putu da se izliječim od anskioznosti koju imam od kako sam rodila djecu. I to nije jednostavno. Kao parazit koji uđe pod kožu i bocka, podsjeća te da si živ. Povremeni osjećaj da bi radije i umro od stida, od vala nelagode koji dolazi od nekud i čini ti kožu tjesnom i neprijatno toplom.  Aksioznost je neželjeni gost koji te oštrim bolom u grudnom košu napominje da si ozbiljno živ, a povremeni prekidi rada srca nose valove panike, kao utopljeniku na otvorenom moru. Umireš od straha, a nisi umro. Leptirić štitne ti steže grlo kao profesionalni obica koji se baca na žrtvu udarajući u neki damar brzinom svijetlosti, tako da ti se noge i ruke baš počnu znojiti i oduzimati u sred gradske vožnje, pa i ono auto koje si do jučer sa zviždukom i sigurnošću vozio, rado gledaš parkirano ili uopšte ne upravljaš njime. Jer tako je bolje, sigurnije…

Priznajem, nakon poroda se nisam usuđivala da izlazim sa dvije bebe vani, jer nisam znala da li imam snage da uđem u tijesan lift, rasklapam ogromna kolica i da se šetam pod sunčevim svodom sa dva majušna smotuljka, nego bih se osamljivala i kao navijena vodila dnevnik, kuhala, čistila, presvlačila ih i čitala. Priznajem, od sviju sam se udaljila, kada mi je najviše trebao neko, prijatelj, majka, sestra, neko, niko! Htjela sam u svemu da sama uspijem, da mi mati ne dolazi iz daljine, kako bi meni, već matoroj majci pomagala u podizanju djece, kuhala i peglala im gegice, nego sam gledala da to treba da bude moja stvar. I uspjela sam – ostala sam jebeno sama! I znala sam zbog toga često zaustaviti plač koji je trčao uz grlo, kao krik uz planinu. I zaustavljao se tik uz vrh ledenog brijega, u strahu da ne pokrene lavinu i da ne privuče pažnju drugih, bojazan da ne otkriju da ne mogu sama i da mi ne priskoče u pomoć…

Priznajem da nije bilo ni jednostavno kada smo u jednom momentu moga porodiljskog suprug i ja ostali totalno švorc, neočekivano i nespremno. Ali to nije nikada zaljuljalo naš mali brod u kojem se, smatram, sretno i danas vozimo. Jer, da je naš brak stasavao na tim vrstama interesa, vjerovatno bismo se davno raspali i razišli. Nikad nismo više šetali, pričali, bili s djecom, čitali knjige, smijali se i strahovali kao golubi pod šupljim crijepom. Nikad se više nismo divili jedno drugome, bili uporište kad jedno padne, da drugo izroni i pričuva strah i tu sam strašno ponosna na nas.

Priznajem, izgubila sam neželjene, ali i željene kilograme, kosa mi je opala, a i na određenim mjestima sam imala i „rupe“, jer sam od stresa i straha izgubila snopove kose.

Priznajem samoj sebi da sam previše očekivala od sebe same i samu sebe dovela do ruba očaja i vratila se nazad. Prihvatila sam vremenom da se majčinstvo ne rodi odmah sa prvim uzdahom djeteta, nego se razvija vremenom. Uvidjela sam da sam sebe počinješ majkom zvati onda kada tvom uhu postane sasvim prirodno da ti to uistinu jesi. I nije istina da si nužno iste sekude u njih do kraja života zaljubljen. Ti se u njih zaljubljuješ, vremenom i onda…jednostavno počinješ očajavati da nisi najbolji u toj ljubavi.

Priznajem da često ujutro kada ulazim u lift imam bojazan da će mi se nešto desiti i šta će biti sa mojom djecom, pa prizivam radosne misli i sebi govorim da je to samo osam sati i da ćemo opet biti skupa.

Također priznajem da nisam hrabra kao prije. Više u meni nema siline, nema impulsivnosti, nema onog glavom kroz zid! Postojim ja i ono da moram razmisliti stotinu puta prije nego nešto izgovorim…jer imam odgovornost prema onima kojima se vraćam kući.

Priznajem također da bih nekim ljudima rekla mnoge neizgovorene riječi, pa kud puklo da puklo, ali život je takav, zavrne ti ruku, pa šutiš i pustiš da vrijeme i strpljenje kojem su te tovili cijelog života urade svoje. Ali opet, puštanje jezika mi neće vratiti dobro zdravlje, kosa mi neće postati bujna, nokti njegovani,  a muž i ja sigurno nećemo dobiti na Bingu i otići na putovanje oko svijeta.

Priznanja ove vrste ne donose nikakve nagrade, ali donose unutrašnji mir, oprost zbog neznanja, donose želju ka zacjeljenju i zatvaranju  bolnih razdoblja u životu, makar kautacijom onih djelova zahvaćenog tkiva koje smo zbog teške bolesti morali odstraniti.

Priznanje je prvi pokazatelj da želimo da krenemo naprijed, da radimo na sebi, da ozdravimo bolesne misli i strahove. Strahom protiv straha! Priznanjem sam na korak do uspjeha da povratim sigurnost u sebe i da otpustim strah.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s