U strogom povjerenju…


aa4b9996d2bee67e9f296c210cfcc9a8

Cijelu noć nisam spavala i to nije vic. Nisam rješavala tuđe probleme, nego sam provirila kroz rupicu ograde koju sam izgradila između same sebe, potrgavši tako ratio i emocije na dva fizička lica, koja su u službi opstanka mene i moje porodice.

To što ne spavam više nije pitanje –  koliko dana, jer postoje i periodi kad se potpuno komiram i ne želim da ustanem, znajući da me čekaju problemi. I to nije slučaj koji se desio danas zbog mjesečeve mijene ili nekih drugih planetarnih aspekata. Budna sam, jer mi neda da spava ta čudna boljka koja me u vakat sabah-namaza natjerala da se savijam i plačem u sigurnoj tišinih svojih koljena, tačno dok se komšinica iznad mene u istom  ritmu savijala i padala na sedždu u zahvalnosti na još jednom jutru kojoj je Gospodar svjetova omogućio da bude živa, zdrava i ispunjena. Ona prezahvalna – ja bezdušna!

Plakala sam bez razloga, sa razlozima, sa brdo razloga, nekontrolisano, opušteno, dopuštajući sebi da budem tako jadna, očajna, istravljena i možda najviše zabrinuta. I svaki put kad sebi spomenem odgovornost i zabrinutost, nastavim da plačem.

Sjetila sam se šta psihijatri savjetuju ovakvim biserima poput mene, a koji već dugo boluju od insomnije, a to je da se ponašaju kao da je dan i da nastave da rade ono što bi radili u vrijeme kad su na poslu, u kući, kupatilu i slično. Od svega toga ja sam zamjesila beskvasni kruh, napravila čaj i sjela malo da otplačem, jer to je od jutros dio moje rutine. Da me nije strah  i žao da probudim ukućane, vjerovatno bih se kupala pod umanjenim pritiskom sarajevskog vodovoda i tražila put niz slivnik da izađem iz ovog stanja.

Plačem kad više ne mogu, kad sam iscrpljena, kad mi nedostaju ljudi koji su umrli i ne mogu da prihvatim taj gubitak i nakon dvadeset godina, kad sam nesigurna, jer me je okolina takvom napravila, kad su mi djeca bolesna, plačem kad mi prijatelji odsele na drugi kraj svijeta, plačem – jer nije sramota. Jutros dodatno plačem, jer ovakva kakva jesam totalno sam beskorisna sebi i  svojim najbližima.

Tišti me što ne mogu da izađem iz ovoga, što ne mogu onima koji su me doveli do ovog stanja reći da je bilo dosta i jednostavno otići. Tišti me to što se osjećam kao samohrana majka, dok suprug odgaja dvoje male djece i kada povremeno zalutam u park gdje on boravi sa njima, isprate me osuđivačkim očima sve tete i nene koje čuvaju unuke i djecu. Tišti me to što drugi koji me pitaju šta je po profesiji, počnu da se ibrete kad čuju da je „neki“ aviomehaničar sa dugogodišnjim radnim iskustvom, a ne može se zaposliti kao pilot i ne zna popraviti auto. Za takve, još jednom, avion – aviomehaničar, helikopter, vjetrenjača, nešto što ima veze sa lopaticama, iščitavanjem procedura na engleskom i slično. Hvala! Tišti me što nemam cilja, kratkoročnog, a imam nevjerovatne i nestvarne želje za budućnost, kako za nas – supružnike, tako i za našu djecu.

Jutros sam odlučila da odapnem strelicu između dvije planine u želji da ih opet spojim, srce sa umom, strah sa hrabrošću, strepnju sa pozitivnim iščekivanjima, tugu sa radošću. Jutros sam odlučila da podignem bijelu zastavu i da kažem – izgubljena sam, a opet sam spremna da budem pronađena. I to je u isto vrijeme zastrašujuće i oslobađajuće, kukavički hrabro, iscjeljujuće…Jutros sam odlučila da pokažem najranjiviju stranu sebe onima koje će to možda obradovati, ali ne za dugo, jer će  se prepoznati u mojoj boli, brizi, nesanici, suzi, jer sve je to univerzalno i ništa nije moje, nego naše, zajedničko, podjeljeno kao jutarnji kruh međ’ gladnim siromasima.

Zahvalna sam svima koji me drže među živima, zovu, pišu i stidljivo me kontaktiraju nakon dugog neviđanja. Zahvalna sam i ovoj aždaji koju sam jutros morala da izvedem i išetam po stanu, pa je nakon nekog vremena koketno podvila rep i vratila se u svoj kavez. Zahvalna sam što sam i dalje funkcionalna da napravim doručak, uđem pod tuš i maskiram ovo lice ratnim bojama „hrabrog srca“ i što na kraju i ja mogu Gospodaru svjetova povjeriti  da ne mogu više da budem jaka, kada se to možda od mene najviše očekuje.

Za one koji me tek sada čitaju, kažem – dobro jutro, dobar dan i laku noć, gdje god da ste!

Advertisements

2 thoughts on “U strogom povjerenju…

  1. Nuresme November 4, 2016 / 4:46 pm

    Prvi put sam na tvom blogu (možda bih te trebala persirati?) a tako imam osjećaj da te znam … Bas mi se sviđa kako pišeš. U najlucidnijim trenucima moje misli teku nešto slično tvom toku… misli?

    Kad se dobro isplačeš, spomeni u nekoj dovi i mene, a i ja ću tebe u svojoj. Ako išta znači, i ako ova fraza ima ikakvo značenje, nisi sama u tom kako se osjećaš. Veliki pozdrav. Piši, imaš čitatelja…

    • paprika77 November 4, 2016 / 4:58 pm

      Hvala ti… Težak dan, ostala sam već pomalo bez riječi, ne zamjeri. Šaljem pozitivne misli, dovi, dovit ću 💖

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s