Bila jednom jedna…


women-talk-candidly-about-fighting-breast-cancer-video

U mojoj porodici je bila jedna tetka koja je iznad svega htjela da živi, ne radi sebe, nego radi malog djeteta koji će ostati u amanet nekim drugim ljudima koji  su rezervisani isključivo za njihovu porodicu. Šta je pogrešno što ljudi žele da žive za svoju djecu, a bore se sa teškim dijagnozama? Ništa, ali taj panični strah od smrti i nevjerovatna želja za životom se u nekom momentu preklope i bude što je suđeno. Kao gama zrak koji dodirne tlo zemlje, iščezneš u svoj toj svojoj životnoj formi i energiji, kao da nikada nisi ni postojao.

Ta, moja tetka, nikada nije uspjela da zapečati na čelu svoga djeteta svu ljubav svijeta, da ga zaštiti od neprilika koje su se kao bujica samo otvarale pred njim, da ga sakrije od rodbine koja ga nije mogla odgajati kao svoje dijete, nego kao posrnuće koje im se nametnulo poslije njezine smrti.

Ta, moja tetka, nije se uspjela snaći pred bolešću koja će joj puknuti pred očima kao gorka istina i rezultat prestresnog života koji nije uspjela da živi kako treba. Jer, prije nego što je uspjela da sazna i spozna veličinu i snagu bolesti, po rezultatima liječnika je bilo prekasno. Nestala je za manje od četrdeset dana, bez pozdrava, bez uputa za život, gola pred istinom da je usamljena u bolesti.

Rak, kako to okrutno zvuči! Ipak, mi živimo u vremenu rakova, guramo se kroz tjesan terarijum okruženi različitim životinjama, gmazovima i rakovima, provlačeći se kroz iglene uši maštamo kako nas neće neko od njih ujesti ili uštinuti. Ne pada nam na um da trošimo teško zarađene novce na neki preventivni pregled, nego to razvlačimo od prvog do prvog, kao da je to jedina vještina preživljavanja potrebna da nas održi na životu.

Ta, moja tetka, da je živa danas, vjerovatno bi nas zvala svaki dan, a polugodišnje ili godišnje bi nas tjerala da pregledamo bez straha i stida sve što je potrebno jednoj ženi, a da se ne osjeća da je to nešto novo ili da je tabu o kojem čaršija ne treba da zna. Ali eto, što bi naša prosječna i pomirena sa sudbinom bosanska žena rekla – Ako je sudbine, zaobići će me! I u tome stane sva naša filozofija brige o nama. Više i češće vodimo brigu o automobilima, servisirajući ih i godišnje registrujući, nego same o sebi..jer je to veliki trošak i jazuk.

I da završim svoju jadikovku još s par riječi….

Bila jednom jedna… moja tetka, umrla je u tridesetim od raka dojke. Nikad neću saznati kroz kakav strah je prolazila, ostavljajući po strani nade i snove. Danas, nakon toliko godina, pišem slomljenog srca, jer ona nije živa. Živa dovoljno da zagrli svoje odraslo dijete, njegovu djecu, da sjedi ispod drveta jasmina i uživa u starosti i buđenju proljeća.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s